Blog o povijesti - Lekcije i skripte iz povijesti
Povijest - Skripte i Lekcije
 
Pretraga Bloga
Loading
 
Lekcije
LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA PRVI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA DRUGI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA TREĆI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA ČETVRTI RAZRED SREDNJE ŠKOLE KONTAKT
Blog
četvrtak, rujan 26, 2013
KRIŽARSKI RATOVI

Uzroci

            Osnovni razlozi za pokretanje križarskih ratova nalaze se u spletu tadašnjih okolnosti, tj. društvenih i vjerskih kretanja na Zapadu i političke situacije na Istoku. Zajedničko svim kršćanima na Zapadu u to vrijeme (X – XI st.) bilo je hodočašće na sveta mjesta, a naravno najsvetije područje za svakog pravog vjernika bila je Palestina.

            Iznenada je taj hodočasnički promet postao ugrožen od strane Turaka – Seldžuka, islamskih nomada koji su tijekom XI st. preplavili Bliski Istok. Seldžuci nikada nisu imali namjeru sprječavati hodočasnike na njihovom putu do svetih mjesta u Palestini, osim što su, kao i svi osvajači i prije i poslije nametali određene poreze. Ono što je kršćanima ipak najviše smetalo bila je islamska, tj. nevjernička dominacija nad svetim mjestima.

            Ono što je najviše uznemirivalo Zapad bila je mogućnost da kršćansko Bizantsko Carstvo također bude pregaženo od Turaka, jer Bizant je teško poražen u bitki kod Manzikerta, 1071.g., pa je put prema Carigradu bio otvoren. Pad Bizanta uklonio bi zapreku islamskom prodoru na Zapad što je izazivalo pravu paniku u kršćanskom svijetu.

            Delegacija bizantskog cara, Alekseja Komnena stigla je 1095.g. do pape Urbana II tražiti pomoć za nevolje u kojima se Bizant našao. Iste godine papa je sazvao sabor u Clermontu (Francuska), na kojem je pozvao plemiće, vitezove i ratnike da priskoče u pomoć svojoj kršćanskoj braći na Istoku. Već spomenuti vjerski problemi dodatno su pojačali uvjerenja mnogih da se tom pozivu valja odazvati.

            Iako je papin poziv bio prije svega usmjeren višim klasama, imao je snažan odjek među svim slojevima društva na Zapadu, jer svatko je (uz one vjerske i političke) našao svoje osobne motive za sudjelovanje u križarskim pohodima – seljaci zbog zemlje i slobode; mlađi plemički sinovi zbog zemlje i bogatstva (obično je sve ostajalo najstarijem sinu); Crkva zbog utjecaja na Istoku i ponovnog ujedinjenja kršćanstva nakon raskola 1054.g.; trgovački gradovi (Venecija, Genova…) zbog jačeg trgovačkog utjecaja.

            Papin poziv revno su širili putujući propovjednici među kojima je najglasniji bio Petar od Amiensa ili Petar Pustinjak. On je strašnim pričama poticao narod pa je pod njegovim vodstvom krenuo tzv. "narodni križarski pohod", tj. gomila seljaka i sirotinje iz Francuske i Njemačke, koja je nošena vjerskim zanosom stigla do Carigrada. Bizantski car je ostao šokiran kad ih je vidio, ali ih je ipak prebacio preko Bospora gdje su ih Turci bez problema sasjekli.

Slika 1: Križarske državice u Palestini i Siriji Slika 1: Križarske državice u Palestini i Siriji

I križarski pohod

            Prvi službeni pohod bio je daleko bolje organiziran, a predvodili su ga većinom mlađi plemički sinovi – Godfrey Bouillonski; Robert od Normandije (sin Vilima Osvajača); Robert Guiscard (Normani iz južne Italije)… Dolaskom u Carigrad utvrđen je dogovor križara s Bizantom o vraćanju osvojenih zemalja od Seldžuka ponovo pod vlast cara Bizanta.

            Iako su križari dosta bahato i nonšalantno nastupali

 u sukobima, uspjeli su postići ono što su željeli – oslobađanje Jeruzalema, 15. lipnja, 1099.g., ali su pritom počinili i strahoviti pokolj nedužnog stanovništva. Križarima je osvajanje olakšano i tadašnjom razjedinjenošću muslimana, tj. svađom između Seldžuka i Fatimida (iz Egipta).

            Od osvojenih područja križari su formirali križarske državice – Jeruzalemsko kraljevstvo (prvi vladar s titulom "branitelj svetog groba" bio je Godfrey Bouillonski); Kneževinu Antiohiju; Grofovije Edessu i Tripoli.

II križarski pohod

            Nakon pada Edesse u islamske ruke 1144.g., nastala je uzbuna na Zapadu, a jedan od glavnih propovjednika novog pohoda bio je Sv. Bernhard od Clairvauxa, inače najpoznatiji duhovnik tog vremena, pa je njegovo zalaganje osiguralo kraljevsko vodstvo pohoda. Vojske su poveli Nijemac Konrad III (šogor bizantskog cara Manojla Komnena) i Francuz Louis VII. Pokušali su osvojiti Damask, ne bi li osigurali širi prostor za osiguranje Jeruzalema, ali doživjeli su potpuni fijasko te se vratili doma.

III križarski pohod           

Slika 2: Sultan Saladin

Slika 2: Sultan Saladin

Ogroman prostor Egipta i Sirije pod svoju je kontrolu stavio novi sultan Saladin (Kurd), pa se muslimani opet ujedinjuju, a svoju moć Saladin pokazuje osvajanjem Jeruzalema 1187.g., ali pokazuje i svoj karakter plemenitog ratnika, koji se nije osvetio zbog kršćanskog pokolja u Jeruzalemu, već je pustio sve kršćane da mirno odu iz grada.

            Pad Jeruzalema bio je direktan povod za treći križarski pohod, a pozivu pape Grgura VIII odazvali su se tada najmoćniji europski vladari – njemački vladar Friedrich Barbarossa (koji nikad nije niti stigao do Svete zemlje jer se utopio u nekoj rječici u Maloj Aziji); francuski Filip II August i engleski Richard Lavljeg Srca.

            Međusobne svađe i taština bili su jedan od glavnih razloga što nisu postignuti neki značajniji rezultati. Jedini pravi uspjeh bilo je Richardovo osvajanje Acre, važne luke i diplomatski dogovor sa Saladinom da kršćani mogu slobodno, ali bez oružja posjećivati Sveti grob.

            Filip II se uskoro vratio kući i posvetio se napadanju Richardovih posjeda u Francuskoj, a Richard je na povratku kući bio zarobljen od Austrijanaca koji traže visoku otkupninu (Robin Hood…)

IV križarski pohod

            Ovaj pohod trebao je biti pohod talijanskih i francuskih plemića na Egipat, jer su tamo očekivali dobru pljačku. Stigli su do Venecije, ali Mlečani ih nisu htjeli besplatno prevesti do Egipta (dužd Enrico Dandolo unaprijed je tražio 85.000 srebrnih maraka). Kako križari nisu mogli skupiti novce morali su odraditi prijevoz, a to je značilo osvojiti Zadar u ime Venecije.

            Uskoro Veneciji stiže ponuda od bizantskog princa, koji traži pomoć u svrgavanju svog brata, a sve će to bogato nagraditi i još vojnički pomoći egipatski pohod. Ali kada je križarska vojska u ime Venecije osvojila Carigrad 1203.g., ispostavilo se da je bivši car pobjegao sa državnom riznicom pa princ nije mogao isplatiti obećanu nagradu. Venecija i križari slijedeće 1204.g. osvajaju i pljačkaju Carigrad (četiri brončana konja koja su danas iznad portala crkve Sv. Marka u Veneciji ukradeni su sa carigradskog hipodroma) te su među sobom podijelili Bizantsko Carstvo i stvorili tzv. Latinsko Carstvo 1204 – 1261. Najviše se naravno okoristila Venecija, koja gotovo preuzima trgovački monopol na prostoru Levanta (istočno Sredozemlje)

            Bizantsko Carstvo nastavilo je živjeti u egzilu, sa centrom u Nikeji (Mala Azija) kao Nikejsko Carstvo. Tek je car Mihajlo Paleolog, 1261.g. vratio Carigrad i obnovio Bizantsko Carstvo koje više nikada neće povratiti staru moć. Slabljenje Bizantskog Carstva omogućilo je balkanskim narodima, posebno Bugarima i Srbima da stvore svoja vlastita carstva.

Ostali pohodi

            Bilo je još nekoliko pohoda, ali niti jedan nije ostvario neke značajnije rezultate. Jedan od poznatijih pohoda bio je tzv. "dječji pohod", iz 1212.g. pod vodstvom karizmatičnog dječaka Nikole, ali te skupine djece nikada nisu stigle do Svete zemlje već su nestajale putem, a mnoga djeca završila su kao roblje. Pretpostavke su bile da će dječja neiskvarenost omogućiti ono što odrasli i grješni križari nisu uspjeli. Iste godine bio je još jedan dječji pohod, pod vodstvom dječaka Stefana, ali ih je francuski kralj Filip II, od kojeg su tražili pomoć, nagovorio da odustanu od pohoda i vrate se kućama.

            Križarski su pohodi u potpunosti prekinuti nakon 1291.g. i gubitka Akre, zadnjeg križarskog uporišta na Istoku.

Duhovno – viteški redovi           

Slika 3: Pripadnik vitezova - Templara

Slika 3: Pripadnik vitezova - Templara

Odmah nakon prvog križarskog pohoda pojavljuju se organizacije kojima je glavna svrha oružana pratnja i sigurnost hodočasnika koji stižu u Svetu zemlju, a ujedno igraju i važnu ulogu u opskrbljivanju novoosvojenih područja na Istoku sa svim potrebnim materijalima, osiguravaju komunikacije i sl. To su bili duhovno – viteški redovi koji kombiniraju predanost, disciplinu i organizacijsko iskustvo redovničkih zajednica sa vojnom svrhom križara, a služenje Bogu dokazivali su borbom protiv muslimana.

Templari – ili Vitezovi Hrama (Solomonovog). Prepoznatljivi su po crvenom križu na bijeloj podlozi. Imali su važnu ulogu u osiguravanju sigurnih putova između Europe i križarskih državica i obrani Jeruzalemskog Kraljevstva. Templari su transportirali i osiguravali pošiljke novca za potrebe ratovanja, pa su ubrzo postali jaka bankarska institucija, sve dok papa nije ukinuo red u XIV st.

Slika 4: Znak Ivanovaca Slika 4: Znak Ivanovaca

Slika 5: Znak Teutonaca

Slika 5: Znak Teutonaca

Ivanovci – ili Vitezovi Bolnice Sv. Ivana ili Hospitalci. Prepoznatljivi po bijelom križu na crnoj podlozi. Nikada nisu bili bogati, moćni i brojni kao Templari, ali su isto imali značajnu ulogu u obrani Jeruzalemskog Kraljevstva. Nakon pada Acre sele svoje sjedište na Cipar pa na Rodos, te konačno u XVI st. na Maltu, pa su i danas poznati kao Malteški vitezovi koji se bave humanitarnom djelatnošću.

Teutonci – ili Vitezovi Mača ili Njemački viteški red. Prepoznatljivi su po crnom križu na bijeloj podlozi. Jedini red koji je nakon križarskih ratova formirao vlastitu državu. Zauzeli su velike posjede na obalama Baltika, a tek u 16.st. se stapaju u prusku državu.

Slika 6: Utvrda Krak des Chevaliers u Siriji.  Križarima je služila kao obrambeni bastion na neprijateljskom teritoriju. Pokazuje veliku inovativnost u fortifikacijskoj gradnji, a ta iskustva uskoro će se prenijeti u Europu.

Slika 6: Utvrda Krak des Chevaliers u Siriji.  Križarima je služila kao obrambeni bastion na neprijateljskom teritoriju. Pokazuje veliku inovativnost u fortifikacijskoj gradnji, a ta iskustva uskoro će se prenijeti u Europu.

Posljedice križarskih ratova

  • Defanzivni karakter rata koji su križari vodili u Svetoj zemlji dovodi do usavršavanja izgradnji utvrđenih zamaka (najpoznatiji je Krak-des Chevaliers), što se počinje činiti i u Europi, a to dovodi do promjena taktika ratovanja i novih oružja
  • Jačanje trgovine, jer su se mnogi upoznali sa novim začinima i posebno šećerom, a želja i potreba za takvim proizvodima otvarala je put budućim geografskim otkrićima
  • Skupo ratovanje dovelo je do potrebe za naplaćivanjem direktnih poreza za sve (tzv. Saladinova desetina), što kao posljedicu izaziva organiziranje kvalitetnijih državnih administracija
  • Razvija se heraldika, tj. grbovi su postali način raspoznavanja raznih vojnih jedinica križara
  • Jačanje obrazovanja, jer učeniji kršćani prenose ideje od kulturno puno razvijenijih Arapa, što potiče razvoj sveučilišta, Pariz, Oxford…
povijesni @ 16:19 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Komentari
 
Brojač posjeta
55908
Reklame
 
Index.hr
Nema zapisa.