Blog o povijesti - Lekcije i skripte iz povijesti
Povijest - Skripte i Lekcije
 
Pretraga Bloga
Loading
 
Lekcije
LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA PRVI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA DRUGI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA TREĆI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA ČETVRTI RAZRED SREDNJE ŠKOLE KONTAKT
Blog - rujan 2012
četvrtak, rujan 20, 2012
Grčka civilizacija - Lekcije iz povijesti za prvi razred srednje škole

GRČKA RELIGIJA I FILOZOFIJA

OLIMPIJSKE IGRE

            Postoji mnogo legendi o nastanku Olimpijskih igara, u najvećem broju legendi bogovi su ti koji su utemeljili Olimpijske igre. Prema jednoj od tih legendi Zeus je priredio Igre zbog sreće što je pobijedio oca Krona i zavladao Olimpom.

            Najpoznatija legenda o nastanku Olimpijskih igara kaže da su one nastale kada je Ifit, kralj Elide obrativši se Delfskom proročištvu kako ukloniti kugu i ratove koji uništavaju njegovu zemlju, dobio savjet od svećenice Pitije da osnuje igre koje bogovi toliko vole.

            Povijesne Olimpijske igre počele su 776. B.C., a od tada Grci broje svoje godine prema Olimpijadama – četverogodišnjim razdobljima između dviju Olimpijskih igara. Olimpijske su igre samo jedne od četiriju velikih igara održavanih u staroj Grčkoj, jer još su postojale Istmijske, Nemejske i Pitijske, ali Olimpijske su svojom slavom i veličinom nadmašile ostale.

            Na početku su se natjecanja održavala samo u brzom trčanju na dužini od jednog stadija (1 stadij – oko 192 m), a na kasnijim natjecanjima uvode se nove discipline:

  • Diáulos – trčanje na 2 stadija
  • Dólichos – trka izdržljivosti na 24 stadija
  • Pentaethlon – natjecanje u petoboju (trčanje, bacanje diska i koplja, skok u dalj, hrvanje)
  • Pále – hrvanje
  • Pygme – šakanje, tj. boks
  • Pankration – kombinacija šakanja i hrvanja
  • Natjecanje četveroprega
U vrijeme igara trajao je sveti mjesec ili sveti mir, kada se moralo odložiti sve oružje i svi su ratovi morali prestati. Onaj tko mir nije poštivao, morao je platiti veliku kaznu u blagajnu, a od tog su se novca gradili spomenici u Olimpiji.     

Zeusov hram u Olimpiji

Slika 1: Zeusov hram u Olimpiji. Remek djelo grčkog kipara Fidije.

Kada nisu trajale igre, u Olimpiji su živjeli samo svećenici koji su primali putnike koji su dolazili razgledati ljepote Olimpije, a posebno se to odnosi na Zeusov hram u kojem je bio Fidijin kip Zeusa (jedno od sedam čuda starog svijeta), za koji grčka poslovica kaže da umire nesretan tko ga barem jednom u životu nije vidio.

      Na igrama su mogli sudjelovati svi slobodni i pošteni grčki građani. Robovi su mogli samo gledati igre, a udatim ženama bio je zabranjen pristup Olimpiji u vrijeme igara. Ako bi neka žena to prekršila morala je biti bačena sa brda Tipeja. Vjerojatni razlog ovakve zabrane leži u činjenici da su se svi sportaši natjecali goli.

Gužva u Olimpiji počinjala je (slično kao i danas) nekoliko dana prije igara, kada su počeli pristizati ljudi iz svih krajeva Grčke, pa je to bila prilika za sklapanje novih prijateljstava, trgovačkih i poslovnih dogovora, političkih rasprava… Mnogi su gledatelji zauzimali puno ranije što bolja mjesta, pa su na jakim vrućinama mnogi i smrtno stradali, a jedan od takvih bio je slavni Tales iz Mileta.

Mironov Discobolos

Slika 2: Mironov Discobolos

Petog, zadnjeg dana igara bilo je proglašenje pobjednika i njihovih rodnih mjesta. Na ovom svijetu nije moglo biti veće časti do pobjede na Olimpijskim igrama, a slavu pobjede dijelila je i domovina pobjednika, pa se nerijetko događalo da je pobjedniku nuđeno veliko bogatstvo i počasti da promjeni domovinu. Gradovi su svečano dočekivali svoje pobjednike, dizali bi im spomenike, u kazalištima bi imali počasna mjesta, dobivali su doživotnu plaću, bili su oslobođeni plaćanja poreza… Jedan od najslavnijih olimpijskih pobjednika bio je slavni Leonida, koji je osvojio 12 olimpijskih vijenaca.

Olimpijske igre nisu bile samo sportsko natjecanje, već su tu bila i natjecanja umjetnika, pjevačkih zborova, govornika… Postojalo je čak i natjecanje u ljepoti tijela. To tjelesno i duhovno jedinstvo i ravnoteža starim je Grcima bilo jako važno, a oni su to nazivali kalokagatija. Najpoznatiji umjetnički prikaz duha igara je "Diskobol" (bacač diska), kipara Mirona.

Rimljani nikako nisu mogli shvatiti Grke i njihovu potrebu za sportom i sportskim duhom, pa je rimski car Teodozije I 393.g. zabranio Olimpijske igre, a 426.g. Teodozije II naredio je uništenje Olimpije.

Moderne Olimpijske igre obnovljene su 1896.g. zaslugom Pierrea de Coubertina.

DELFIJSKO PROROČIŠTE

Proročišta u antičkom svijetu bila su česta, a posebno su brojna bila grčka. Bogu Apolonu bilo je posvećeno nekoliko desetaka proročišta, a najslavnije je bilo ono u Delfima na padinama 2500 m visoke planine Parnas. Delfijskom proročištu obraćali su se za savjet najpoznatije ličnosti antičke Grčke: Heraklo i Edip, Solon, Temistoklo, Aleksandar Veliki, Sokrat, Krez i dr., ali u proročište po savjete dolazili su i obični ljudi sa svojim malim problemima.

Ostatak jednog od hramova u Delfima

Slika 3: Ostatak jednog od hramova u Delfima

Prema legendi, osnivač proročišta bio je Apolon, sin Zeusa i titanke Lete. Ljubomorna Hera poslala je golemu zmiju Pitona da progoni Letu, ali se ona uz Zeusovu pomoć uspjela spasiti na otoku Delosu i tamo roditi Apolona. Kada je Apolon odrastao krenuo je protiv Pitona i ubio ga strijelom na padinama Parnasa. Na tom je mjestu Apolon osnovao svoje proročište gdje će kroz usta Pitije izricati volju svog oca Zeusa.

Omfalos

Slika 4: Omfalos, prema grčkom vjerovanju središte svijeta nalazi se u Delfima, a ovaj kamen to obilježava.

U Delfima je podignut Apolonov hram, a na njegovom pročelju bilo je napisano sedam slavnih izreka, koje je, prema legendi, sastavilo sedam grčkih mudraca. Najpoznatije su dvije:"Gnothi seautón" (Spoznaj samog sebe) i "Meden ágan" (Ničega previše).

U samom hramu nalazio se omfalospupak svijeta, ovalni kamen omotan zmijama. Grcima su Delfi bili centar svijeta, jer je prema legendi Zeus sa dva kraja svijeta pustio dva orla i oni su se susreli u Delfima, a ta je točka označena s omfalosom.

Svaki molitelj koji je došao u Delfe morao je uplatiti pristojbu, a bio je običaj donositi sa sobom i zavjetne darove. Ovi su se darovi čuvali u riznicama koju je unutar svetišta imao svaki grčki polis. U Delfima se tako skupilo veliko bogatstvo, što u novčanoj, što u umjetničkoj vrijednosti.

Sama proročanstva izricala je Pitija, koja je bila jedna od Sibila, legendarnih proročica. Pitija je sjedila na tronošcu nad provalijom u omamljujućem isparenju, žvakala je lišće lovora (?) i padala u entuzijazam (grč. en – u i theos – bog) ili zanos i ispuštala nerazumljive glasove, a svećenici koji su bili prisutni zapisali bi njezino tumačenje.

            Mnoga pitijska proročanstva ostala su zabilježena u povijesti, posebno zbog njihovog dvosmislenog značenja:

Ibis redibis numquam in bello peribis – značenje je ovisilo o mjestu zareza u rečenici: "Ići ćeš, vratit ćeš se, nećeš poginuti u ratu" ili "Ići ćeš, vratit se nećeš, poginut ćeš u ratu"

Ako Krez prijeđe rijeku Halis, uništit će veliku državu – Perzija je bila velika država i Krez je vjerujući u pobjedu krenuo u rat i uništio veliku državu, ali svoju, Lidiju koja je također bila velika. 

Temistoklu, atenskom vojskovođi i državniku proročište je reklo da će ga protiv Perzijanaca spasiti drveni zidovi u čemu je on prepoznao zid lađa, s kojima je stvarno pobijedio perzijsku mornaricu.

            Car Teodozije je 392.g. naredio zatvaranje hramova, čime završava povijest Delfijskog proročišta.

GRČKA RELIGIJA

            Grčka religija je po mnogočemu specifična, iako su mnoge stvari preuzete iz starih mezopotamskih i bliskoistočnih kultura. Grčki bogovi nisu daleki i nedokučivi kao u mnogim spomenutim religijama, oni se vrlo aktivno upetljavaju u ljudska događanja, tj. priskaču u pomoć onima koji im se sviđaju ili kažnjavaju one koji im nisu simpatični.

            Slično sumerskim božanstvima i grčki bogovi su antropomorfni, tj. imaju sve ljudske karakteristike, ali su za razliku od ljudi besmrtni, čak se i njihovo legendarno boravište – planina Olimp, nalazi na Zemlji.

            Grci nisu nikada razvili kodeks vjerskih rituala kao što je to bilo u Izraelu ili Egiptu. Bogovi nisu naređivali ljudima da ih poštuju na neki određeni način, kao npr. Jahve u Izraelu, ali Grci su bili svjesni da uvredom bogova mogu izazvati njihovu srdžbu, zato su udovoljavali bogovima jednostavnim molitvama i darovima, a postojalo je samo nekoliko ceremonija s kompleksnim ritualima poštivanja bogova (npr. Eleuzijske misterije).

            U grčkoj religiji nije postojalo neko posebno utjelovljenje zla ili dobra, ali Grci su poznavali Nemezisutjelovljenje božanske pravde, koja je mogla oštro kažnjavati i bogato nagrađivati ljude, a njenoj pravdi nitko nije mogao uteći.

            Jedna od značajnih karakteristika grčke religije je nepostojanje svećeničkog staleža, a glavni uzrok toj karakteristici nalazi se u nastanku mnogih nezavisnih polisa, pa prema tome nije bilo jednog moćnog vladara koji bi imao potrebu za snažnim vjersko – političkim asistentima. Većina bogova bila je zajednička svim Grcima, ali svaki polis imao je svog zaštitnika kojem se podižu prekrasni hramovi, o čemu opet odlučuju stanovnici polisa, a ne po zahtjevu nekog moćnika ili svećenika. Mnogi polisi imali su istog boga zaštitnika, pa je tako interesantno da su potpuno oprečni polisi, kao što su Atena i Sparta imali istog zaštitnika – božicu Atenu.

Kozmogonija (Postanak svijeta) i Teogonija (Rođenje bogova)

            Prema grčkim mitovima o stvaranju, temelj svega bio je Kaos. Iz njega su nastali Gea (zemlja), Tartar (podzemlje) i Eros (ljubav).

            Gea je sama stvorila i rodila Urana (boga neba), a zajedno su na svijet donijeli 12 Titana. Najmlađi i najvažniji Titan bio je Kron, koji je uz pomoć majke Gee zbacio Urana sa vodeće pozicije (jer je Uran svoju ružnu djecu bacio u utrobu zemlje) odrezavši mu spolovilo. Uranov ud pao je u more, a iz krvave morske pjene koja se stvorila oko odbačenog uda nastala je Afroditabožica seksualne privlačnosti i ljepote.           

Rea

Slika 5: Rea je prevarila Krona davši mu kamen umotan u pelene

Kron je sada postao glavni bog, ali je strahovao da njega ne bi snašla ista sudbina kao njegovog oca, pa je progutao djecu koju je imao sa svojom sestrom i ženom ReomHestiju, Demetru, Heru, Hada i Posejdona. Najmlađi sin, Zeus izbjegao je toj sudbini, jer je Rea prevarila Krona davši mu kamen umotan u krpe da proguta umjesto Zeusa, a Zeusa je Rea sakrila na Kreti gdje ga je medom i mlijekom othranila koza Amalteja (i danas kada nekome sve sjajno ide kažemo da mu teku med i mlijeko).

Zeus i Olimpijski bogovi

            Kada je odrastao, Zeus je natjerao oca da povrati svu djecu, pa je uz njihovu pomoć i naoružan munjama pobijedio Krona i Titane i preuzeo vrhovnu vlast, a središte glavnih bogova ili 12 olimpijskih bogova postaje planina Olimp u sjevernoj Grčkoj.

  1. Zeus – vrhovni bog i bog neba      7. Ares – bog rata
  2. Posejdon – bog mora                   8. Apolon – umjetnosti, proročanstava, svjetla
  3. Had – bog podzemlja                    9. Artemida – lova i divljih životinja
  4. Hestija – božica srca                     10. Hermes – trgovaca, putnika, lopova
  5. Demetra – božica poljoprivrede   11. Atena – mudrosti, pravednosti
  6. Hera – zaštitnica braka i rođenja   12. Hefest – vatre, božanski kovač
Muze

            Zeus, poznati i nepopravljivi ženskaroš, družio se devet dana i devet noći za redom s Titankom Mnemozinomboginjom pamćenja. Iz te se veze rodilo devet muzaboginja umjetnosti, a svaka je bila zaštitnica jedne umjetnosti, a ujedno su bile i glavne zabavljačice bogova i njihovih gostiju na svečanostima na Olimpu.

Erata (lirsko pjesništvo) Euterpa (glazba) Kaliopa (epika i govorništvo) Klio (povijest) Melpomena (tragedija) Polihimnija (zborsko pjevanje) Terpsihora (ples) Talia (komedija) Uranija (astronomija)

            Slikarstvo i kiparstvo nisu imali muze jer su to Grci smatrali vještinom, a ne umjetnošću. Muze su jedine božice kojima se i danas grade hramovi – muzeji.

Prometej i prsten           

Prometej

Slika 6: Prometej prikovan za kavkaske stijene, dok mu orao kljuca jetru.

Prometej je bio jedan od Titana koji je stao na Zeusovu stranu u borbi protiv Krona, ali kada se nakon uspjeha Zeus okrenuo protiv ljudi, Prometej je i njima skočio u pomoć jer je suosjećao sa slabijima. Naučio je ljude upotrebljavati vatru, graditi kuće, liječiti bolesne, čitati, pisati… Ljudi su postali razumni i prestali su se bojati bogova, što je razljutilo Zeusa.

            Zeus je osudio Prometeja na tešku kaznu, morao je visiti prikovan za stijenu na vrhu Kavkaza, a golemi orao mu je kljucao jetru. Prometej je strpljivo podnosio patnje, ali nije želio moliti Zeusa da ga oslobodi, iako se Zeus promijenio i postao puno blaži.

            Zeus je preko glasnika Hermesa obavijestio Prometeja da će ga pustiti ako mu ovaj oda tajno proročanstvo koje je znao o Zeusu. Nakon što je Prometej pušten Zeus je morao ispuniti zakletvu kojom se obvezao da će Prometej zauvijek ostati prikovan za stijenu, zato je Prometej morao nositi prsten s komadićem kavkaske stijene.

            U počast Prometeju ljudi i danas nose prstenje s kamenjem, doduše dragim kamenjem, ali ipak kamenjem.

Pandorina kutija           

Pandora

Slika 7: Pandora upravo otvara kutiju, i eto vraga...

Zbog Prometejevih djela odlučio je Zeus na ljude poslati zlo. Naredio je Hefestu da načini djevojku kojoj je udahnuo život, a svi su je bogovi bogato obdarili (Pandora = Obdarena), ali su joj osim dobrih osobina i darova uvalili i mnoge grozne stvari. Sa svim tim darovima spakiranim u kutiju, poslana je na zemlju, gdje se udala za Prometejeva brata Epimeteja.

            Znatiželjna Pandora otvorila je kutiju, iako joj je rečeno da to ne radi, iz koje su izletile sve nevolje, boleštine, muke i raširile se po svijetu. Pandora je brzo zatvorila kutiju, ali bilo je kasno, ali ne i prekasno, jer na dnu kutije ostala je još samo Nada (nada umire posljednja).

Tantal – Tantalove muke

            Tantal je bio smrtnik, sin boga Zeusa kojeg je Zeus najviše volio. Zeus ga je s ostalim bogovima posjećivao, čak ga je pozivao na Olimp da sudjeluje na gozbama i sastancima bogova. Tantalu je ta prevelika pažnja udarila u glavu pa se počeo ponašati kao bogovi, ali Zeus mu je mnoge njegove nepodopštine, kao npr. odnošenje nektara i ambrozije (božanska hrana i piće) i dijeljenje svojim prijateljima, opraštao zbog prevelike ljubavi.

            Ali Tantal je na kraju pretjerao i taknuo u nešto na što su bogovi jako osjetljivi – posumnjao je u njihovo sveznanje. Da bi to potvrdio učinio je groznu stvar, ubio je svog sina Pelopa, rasjekao ga na komade i ukusno pripremio za jelo bogovima. Bogovi nisu nasjeli na taj pokušaj prevare, jer su shvatili o čemu se radi, Pelopovo tijelo su opet sastavili i oživjeli, a Zeus je donio presudu Tantalu – biti će bačen u podzemni svijet boga Hada gdje će biti mučen najtežim mukama: stajat će u bistroj vodi, ali žeđ neće moći ugasiti, jer će se voda povući svaki put kada se sagne da je popije. Nad glavom će mu visiti najsočnije voće, ali kad god posegne za njim, vjetar će podići grane da ih ne može dosegnuti. Osuđen je i na vječni strah, jer iznad glave obješena mu je golema stijena koja može pasti svaki tren, što će uvećati Tantalove muke.

            Tantalova muka i danas je simbol najtežih patnji koje mogu snaći čovjeka.

Sizif – Sizifov posao

            Sizif je bio kralj Korinta, koji nikako nije želio umrijeti, a Zeus je bio posebno zainteresiran za njegovu smrt. Naime Sizif je vidio Zeusa kako riječnom bogu Asopu otima kćer Eginu (Zeusove suptilne metode zavođenja) i o tome je trubio okolo po cijeloj Grčkoj.

            Zeus je po njega poslao Tanatosa (bog smrti), ali ga je Sizif prevario i zatvorio ga u bačvu, što je imalo teške posljedice, jer su ljudi prestali umirati i prinositi bogovima žrtve, jer ih se više nisu bojali. Zeus je uspio osloboditi Tanatosa koji je ponovno odveo Sizifa u podzemni svijet. Sizif je uspio prevariti boga Hada i nagovoriti ga da ga pusti van u svijet jer on jedini može uvjeriti svoju ženu da prinese žrtvu bogovima u čast njegove smrti. Naravno nije se vratio u podzemni svijet kako je obećao.

            Kada ga je Tanatos treći put odvukao do boga Hada, ovaj ga je primjereno kaznio: Neprekidno je morao gurati golemi kamen na vrh brijega, ali kamen bi mu se na vrhu uvijek izmaknuo i otkotrljao se u podnožje, a čitav posao Sizif je morao započeti iznova.

            To je bio težak, besmislen i zaglupljujući posao pa je termin Sizifov posao i do danas ostao izreka za sve takve radnje.

Narcis i Echo (Jeka)           

Narcis

Slika 8: Eto vidiš Narcise što te spopade!

Narcis je u grčkoj mitologiji bio prekrasan mladić zbog čije su se ljepote mnoge žene u njega zaljubljivale, ali on ih je sve hladno odbijao.

            Među zaljubljenima je bila i nimfa Echo, koja je od božice Here kažnjena na način da nikada više ne govori, osim ponavljanja riječi koje su joj upućene, pa tako nije mogla objaviti Narcisu svoju ljubav.

            Jednom je Narcis šetao šumom i odvojio se od prijatelja, pa je počeo vikati: "Ima li koga ovdje?" Echo je radosno odgovorila: "Ovdje, ovdje." Narcis je povikao: "Dođi!" Stigao je odgovor: "Dođi, dođi." Kada ga je Echo ugledala krenula mu je u zagrljaj, ali Narcis je i nju hladno odbio. Bila je toliko ponižena da se povukla u jednu pećinu gdje je dočekala kraj života, a od nje je ostao samo glas koji i danas još odzvanja kroz pećine i gorske klance.

            Da bi kaznila Narcisa, boginja Nemezis učinila je da se beznadno zaljubi u samog sebe kada je vidio svoj odraz na površini jezera. Od zaljubljenosti se nije mogao prestati gledati, pa je na tom mjestu ostao do svoje smrti. Na mjestu njegova tijela izrastao je istoimeni prekrasni cvijet.

            I danas osobe okrenute samo sebi nazivamo narcisoidnim osobama.          

GRČKA FILOZOFIJA    

            Za filozofiju se slobodno može reći da je grčki izum, a njeno najjednostavnije objašnjenje bilo bi da se služi razumom i argumentima u pokušaju utvrđivanja razloga zašto su stvari takve kakve jesu. Filozofija započinje onog trenutka kada ljudi više nisu bili zadovoljni natprirodnim i mitološkim objašnjenjima za stvari i događaje koji ih okružuju. Postupno su počeli vjerovati da postoji logično objašnjenje i da čovjek ima kapaciteta za njegovo otkrivanje.

            Prvi grčki filozofi živjeli su u Miletu, na zapadnoj obali Male Azije, što nije nimalo čudno jer je Milet bio trgovački centar, pa su njegovi stanovnici bili u direktnom kontaktu s idejama i postignućima Bliskog Istoka. Prvi filozofi ponajviše su se bavili pitanjima nastanka svih stvari koje ih okružuju.

            Tales (koji se često spominje kao prvi filozof), smatrao je da je sve poteklo iz vode, koja je dakle prapočelo svih stvari.

            Talesov učenik i sljedbenik, Anaksimander, tvrdio je da prapočelo svega proizlazi iz nedefinirane materije koju on naziva "beskraj" (teško je prevesti jer na grčkom riječ άpeiron znači beskrajan, neograničen i sl.). Kružno kretanje unutar beskraja odvaja njegove supstance na tople, koje se uzdižu i tvore nebo i hladne, koje tvore zemlju i zrak. Daljnje kretanje dovodi do odvajanja na suhu i mokru tvar, pa tako nastaju oceani i kopno.

            Ovakva teorija dijelom vodi prema kasnijoj klasifikaciji materije u četiri osnovne tvari: zemlja, zrak, vatra, voda, koju je postavio Empedoklo.

            Pitagora je pristupao osnovnim postavkama svijeta oko sebe proučavanjem brojeva, a pod time je prije svega mislio da unutar svih stvari postoji brojčano uravnotežena količina raznih tvari. Moglo bi se reći da je Pitagora anticipirao (predvidio) moderna otkrića matematičkih odnosa unutar svih stvari, uključujući i genetski kod naših tijela. Pitagora je vjerojatno najpoznatiji po geometrijskom poučku, Pitagorinom teoremu i matematičkom obradom skale muzičkih tonova.

            Heraklit je odbacio ideju o stalnoj supstanci od koje su sve stvari sačinjene. Tvrdio je da se sve stvari konstantno mijenjaju, te da stanje stvari u svijetu nije stanje nego je proces. Tvrdio je da je prapočelo svega vatra, koja najbolje simbolizira proces transformacije. Heraklitova razmišljanja najbolje su sažeta u njegovim riječima: "nitko ne može stati u istu rijeku dva puta".

            Leukip i Demokrit smatrali su da svijet tvore čvrste, ali nevidljive čestice ili atomi (na grčkom a-toma znači "stvari koje se ne mogu dijeliti"), a njihovim stalnim kretanjem i promjenama nastaju sve stvari. Prema njihovom razmišljanju smrt je samo preraspodjela atoma koji grade naše tijelo i dušu, pa ne treba imati strah pred njom. Ta atomska teorija kasnije je inspirirala Epikura, koji je želio osloboditi ljude straha od smrti.

Sofisti

            Polovinom V st.B.C. naglasak u filozofiji okrenut je prema proučavanju ljudskog ponašanja i moralnih obveza čovjeka prema prirodnom i društvenom okruženju. Prvi Grci koji su se počeli baviti takvom filozofijom bili su sofisti (prema grčkom značenju za instruirati ili učiniti mudrim). Protagora je bio jedan od najranijih sofista, koji nam je ostavio poznatu izjavu: "čovjek je mjerilo svega", pa prema tome ono što je nekom čovjeku dobro drugome može biti loše i obratno. Naučavali su kako svaki čovjek ima svoja mjerila koja moraju biti pravilo njegova djelovanja, pa prema tome treba druge uvjeriti u svoje mišljenje.

            Sofisti uče svoje učenike najefikasnijoj metodi toga uvjeravanja – govorništvu (retorika), a osim toga podučavaju učenike u filozofiji, književnosti, umjetnosti, gramatici, pravu, politici, matematici i astrologiji. Zbog takvih aktivnosti može se sofiste smatrati prvim pedagozima.

            Vještina govorništva kod sofista imala je mogućnost vrlo praktične primjene, pogotovo u Narodnoj skupštini ili u obrani pred sudom. Mogla se i lako zloupotrijebiti za stjecanje političke moći kroz razne institucije vlasti, jer su spomenutom vještinom govorništva, i slabijim argumentima pobjeđivali u političkim duelima. Zato se riječ sofist i danas koristi u Grčkoj kao termin za zloupotrebu.

Sokrat

            Najveći kritičar sofista bio je Sokrat, jedan od vodećih filozofa antike. Njegova razmišljanja najviše su se doticala moralne odgovornosti pojedinca, pa je prema tome njegovo temeljno pitanje glasilo: "Koji je pravilan i koristan postupak i kako znam da je pravilan i koristan?". Sokrat je bio zabrinut gubitkom etičkih vrijednosti tijekom Peloponeskog rata, pa je on svoju ulogu vidio u uvjeravanju Atenjana da preispitaju svoje živote, te da se okrenu pronalasku moralnih vrijednosti. Sokratova tehnika podučavanja svojih učenika (i ne samo njih) sastojala se od niza vezanih pitanja kojima im ukazuje na mnoge zablude, ispravlja ih i vodi ih prema pravim odgovorima, želeći im ukazati na njihovo neznanje. Osobno je svojom velikom vrlinom smatrao svjesnost svog neznanja ("znam da ništa ne znam") i potrebu za njegovim umanjivanjem. Znanje i istina stječu se kritičkim razmišljanjem i time se postiže aretê, ili kako je Sokrat tvrdio: "Aretê je znanje".

            Sokratu je suđeno zbog navodnog ateizma i lošeg utjecaja na mlade, pa je osuđen na smrt 399.B.C. Njegova optužnica smatra se jednom od najvećih pravnih pogrešaka u povijesti i najvećom pogreškom atenske demokracije.

Platon

            Kako Sokrat ništa od svojih razmišljanja nije zapisivao, za poznavanje njegovog rada ovisni smo o drugima, a jedan od najzaslužnijih je Platon, Sokratov učenik, koji je opet bio učitelj Aristotela. Njih trojica zajedno položila su temelje zapadnjačke filozofske tradicije.

            Za razliku od Sokrata Platon se nije bavio filozofskim diskusijama u javnosti, nego je u predgrađu Atene osnovao školu koju su pohađali njegovi učenici – Akademiju. Ostavio je i gomilu filozofskih spisa koji su najčešće pisani u obliku dijaloga u kojima je Sokrat (ne uvijek) glavni govornik.

            Platon je vjerovao da moramo ići iznad razuma da bi shvatili pravu realnost. Svi mi vidimo objekte kao prave i realne, ali u stvari to su samo slabe refleksije idealnih modela ili formi. Da bi ilustrirao svoja razmišljanja Platon je upotrijebio poznatu metaforu u svom najpoznatijem djelu "Republika" ili "Država". Čovjek sjedi u pećini okrenut prema zidu, a vatra gori iza njegovih leđa. Između njega i vatre prolaze ljudi noseći razne predmete, a čovjek koji sjedi ispred vatre, na zidu vidi samo nejasne sjene pa zbog toga ne može shvatiti realnost iza svojih leđa. Prema tome ono što mi mislimo da vidimo kao pravdu npr. samo je približna slika prave, vječne forme pravde. Samo dugim proučavanjem filozofije možemo shvatiti prave forme koje postoje negdje izvan našeg svijeta.

            Platon je bio protivnik demokracije, i tvrdio je da mase ne mogu shvatiti idealnu formu i pravu realnost, već da uprava mora biti u rukama državnika koji su filozofski obrazovani, i oni čine prvi stalež u njegovoj idealnoj državi. Drugi stalež čine ratnici, a treći radnici. Platon je sumirao svoju koncepciju dobre vladavine slijedećim riječima: "državna će uprava biti uspješna kada kraljevi postanu filozofi, a filozofi postanu kraljevi"

Aristotel

            Platon je imao gotovo jednako poznatog učenika, Aristotela koji je također utemeljio svoju školu – Liceum (Licej), u kojoj je podučavao sva poznata znanja u antici, logiku, metafiziku, astronomiju, biologiju, fiziku, politiku, poeziju….Njegovi učenici nazivani su i perpatetici (peripatos – šetalište). Iako je bio pod utjecajem Platonovog idealizma, bio je puno prizemniji, a možda se to može zahvaliti njegovom ocu koji je bio liječnik, pa mu je usadio interes i za primijenjene znanosti, a ne samo za filozofiju.

            Prema Aristotelu svaki objekt, pa i njegov najmanji dio imao je svoje razloge postojanja kao dio prirodnog Velikog plana, ili kako je znao reći "priroda ne radi ništa slučajno". Zadatak filozofa je proučavati pojedine pojave i objekte da bi se otkrila njihova svrha, a sam filozof bi preko zaključaka koje je stekao mogao shvatiti taj Veliki plan.

            Aristotel je u svojim razmišljanjima odredio koncepciju cijelog svemira što će imati jak utjecaj dugo poslije njega, naime on je tvrdio da izvan poznatog svemira postoji "prapokretač" koji daje poticaj za kretanje svim djelićima svemira, a prapokretač je Bog, odnosno božanska misao ili duh.

            U svojim političkim razmišljanjima, Aristotel je tvrdio da cilj vlasti mora biti dobar život za pojedinca i cijelu zajednicu, a to se podudara s njegovim etičkim razmišljanjima, kojima ističe da je sreća najveće dobro za pojedinca, a da bi se sreća postigla čovjek se mora u svojim željama i djelima držati "zlatne sredine", tj. između ekstremnog zadovoljstva i asketskog odricanja.

 FILOZOFIJA HELENIZMA

         Helenističko razdoblje promijenilo je puno u osjećaju sigurnosti i pripadnosti pojedinca, jer život u relativno malim polisima pružao je osjećaj važnosti svakom njegovom stanovniku. Velikim helenističkim gradovima falilo je te unutarnje povezanosti, pa se veći dio stanovništva osjećao otuđenim i izgubljenim. U takvim okolnostima filozofi su morali ponuditi mogućnost opstanka u takvom svijetu, a najznačajniji predstavnici takve filozofije bili su Epikurejci, Kinici i Stoici.

Epikurejci

Osnivač je Epikur koji je tumačio da bi ljudi trebali težiti ka spokojstvu, a da bi im u tome pomogao prihvatio je atomsku teoriju Leukipa i Demokrita. Ako atomi koji tvore naše tijelo i dušu nakon naše smrti prelaze u neki drugi oblik, znači da od nas ne ostaje ništa što bi moglo patiti zbog života koji smo izgubili. Prema tome ne treba biti straha od smrti, a ni bogovi nas ne mogu kazniti. Treba dakle voditi život pun užitaka i izbjegavati fizičku i mentalnu patnju. Danas se često oblik života pun   užitaka naziva hedonizam (prema grčkoj riječi hedon – užitak), ali epikurejci su mislili na intelektualne užitke, a ne uživanje u jelu, piću i seksu, što se danas podrazumijeva pod hedonizmom. Mudra osoba koja želi postići svoje spoko
povijesni @ 22:53 |Komentiraj | Komentari: 0
Grčka civilizacija - Lekcije iz povijesti za prvi razred srednje škole

USPON MAKEDONIJE I HELENISTIČKO DOBA

FILIP II. ( 359 – 336 )

         Makedonija je bila staro nazadno kraljevstvo na sjeveru Grčke, a njezin uspon prema panhelenskoj sili zahvaljuje se prije svega sposobnom vladaru Filipu II., čija su djela i sposobnosti nepravedno zasjenjene uspjesima njegovog sina Aleksandra Makedonskog.           

Filip II

Slika 1: Filip II

Uspio je ujediniti vrlo nesložno kraljevstvo, a tom novoostvarenom slogom uspio je nadvladati Grke i u diplomaciji i u ratovanju, jer su nakon Peloponeskih ratova gotovo svi grčki polisi zavađeni međusobno. Sami Grci nisu smatrali Makedoniju kao nekakvu prijetnju na koju bi se morali obazirati, a Makedonce su smatrali "nižom" vrstom ljudi, čak je i veliki atenski govornik Demosten za Makedonce tvrdio:"…da su bezvrijedni barbari koji nisu korisni niti da budu robovi…". Takva razmišljanja su dijelom i doveli do kasnijeg podvrgavanja Grčke Makedoniji, jer Grci nisu shvaćali opasnost koja im prijeti.

            Filipu se pripisuje i organiziranje vrlo moćne vojske koja se do tada sastojala od nediscipliniranih seljaka koji su pomagali aristokratskoj konjici. Filip je prije svega disciplinirao seljake-hoplite i naoružao ih s kopljima dužim od 7m (to je zbog toga što nisu bili oklopljeni kao ostali grčki hopliti, pa su dužim kopljima mogli držati neprijatelja dalje od sebe), i od njih stvorio vrlo čvrste 16 x 16 falange, koje su uz konjicu predstavljale nepobjedivu silu (tek su se Rimljani mogli nositi s njima).

            U grčkim polisima počeli su polako uviđati opasnost, posebno je za to bio zadužen već spomenuti Demosten, koji je u svojim "filipikama" (govori protiv Filipa i Makedonije), pokušavao nagovoriti Atenjane na borbu protiv Makedonije.

            Bilo je i mnogo Grka koji su u Filipu vidjeli spasitelja, a jedan od poznatijih, posebno po svojim oratorskim sposobnostima bio je Izokrat, koji je nagovarao Grke da prihvate Filipa kao ujedinitelja svih Grka, a da odbace dosadašnju "vladavinu mnogih". Izokrat je bio glasovit zbog svojih pohvalnih govora, tzv. panegirika.           

Aleksandar Veliki

Slika 2: Aleksandar Veliki

Iako je većina Grka bila protiv Filipa, bilo je prekasno da ga zaustave, Filip je dobio odlučujuću bitku protiv Atene i ostalih polisa, kod Heroneje 338.B.C., a lijevim krilom njegove vojske tada je zapovijedao Aleksandar Makedonski. Svi polisi na jugu sada su mu ležali na milost i nemilost, ali Filip je pokazao vladarske kvalitete i većini polisa omogućio određenu autonomiju, te ih je okupio u poslušni Korintski savez, koji ga prihvaća kao svog vladara i slaže se s njegovim projektom – invazija na Perziju.

            Prije nego što je uspio povesti pohod na Perziju, ubijen je u svojoj prijestolnici – polis Pela, motivi ubojstva nisu poznati, makar se zna ime ubojice, a to je bio jedan od njegovih stratega Pauzanija. Mnogi povjesničari pretpostavljaju da bi naručitelji ubojstva mogli biti i njegova žena Olimpijada ili čak njegov sin Aleksandar.

Aleksandar Veliki ( 336 – 323 )

         Tijekom svoje kratke vladavine Aleksandar je stvorio najveće carstvo koje je antički svijet upoznao, te je najzaslužniji za širenje grčke kulture po tada poznatom svijetu.

            Nakon učvršćenja vlasti na grčkom teritoriju započeo je invaziju na Perzijsko Kraljevstvo, koje je pod Darijem III u to vrijeme ipak bilo slabije nego u vrijeme svojih najvećih vladara. Otežavajuća obrambena okolnost za Darija III bila je i ta što se morao oslanjati na grčke plaćenike koji su bili najobučeniji dio njegove pješadije, dok su mu domaće trupe pretežno bili neuvježbani seljaci. Takva situacija ipak nimalo ne umanjuje Aleksandrov uspjeh ili njegovu reputaciju jednog od najvećih vojskovođa u povijesti.

            Bitka kod rijeke Granik, 334.B.C. – porazio perzijsku vojsku i osigurao svoju kontrolu nad Malom Azijom.

            Bitka kod Isa, 333.B.C. – Darije III doživio težak poraz, a i sam je pobjegao sa bojišta, dok su njegova majka, žena i kćeri završile u Aleksandrovom zarobljeništvu. Prema njima se Aleksandar odnosio kao prema pravim princezama i dopustio im je da uživaju u potpunom luksuzu, što mu je donijelo dosta bodova kod Perzijanaca. Nakon te bitke Aleksandru je bio otvoren put prema Siriji i Fenikiji.

            Osvajanje Egipta, 332.B.C. – Egipćani su dočekali Aleksandra kao osloboditelja i proglasili ga svojim faraonom i sinom boga Amon-Ra. Čim je postao gospodar Egipta odlučio je utemeljiti veliki grad na ušću Nila koji je po njemu nazvan Aleksandrija (jedna od skoro sedamdesetak Aleksandrija koje je osnovao tijekom svojih osvajanja), i koji je ostao veliki grad tijekom povijesti. Nikada se poslije nije vraćao u Aleksandriju, ali je njegovo tijelo pokopano u gradu po nalogu Ptolomeja I, utemeljitelja makedonske dinastije koja je zavladala Egiptom nakon Aleksandra.           

Osvajanja Aleksandra Velikog

Slika 3: Karta koja prikazuje osvajanja Aleksandra Velikog

Bitka kod Gaugamele, 331.B.C. – Aleksandar je ponovno pobijedio vojsku Darija III koji je pokušao obraniti središte svoje države, a nakon neuspjeha, Aleksandru je bio otvoren put prema bogatim prijestolnicama – Babilonu, Suzi, Pasargadu i Perzepolisu, gdje se Aleksandar domogao ogromnog bogatstva, koje je većinom dao svojoj vojsci za nagradu. Od tada Aleksandar gotovo da i nema protivnika u Perziji, pogotovo što je Darije III ubijen od strane nekog satrapa, pa je Aleksandar preuzeo titulu perzijskog kralja, a prijestolnica mu postaje Babilon. Počeo se sve više ponašati kao božanstvo i od podanika zahtijevati kraljevske počasti kao što je npr. proskineza, pa takve stvari počinju izazivati sumnju kod slobodarskih Grka u njegovoj vojsci.

            Iako je osvajanjem Perzije postigao svoj cilj, krenuo je dalje i u slijedećih nekoliko godina ušao u Indiju preko rijeke Ind. Izmorena vojska dodatno preplašena borbom protiv slonova zahtijevala je povratak nazad. Tijekom povratka Aleksandar se razbolio i 323.B.C. umro u Babilonu, a da mu još nije bilo 33 g. (i tako bolestan počeo je pripremati vojni pohod na Arabiju, ali ga je smrt spriječila).

            Do danas nam nije u potpunosti poznato što je Aleksandar želio postići. Neki povjesničari  tvrde da je želio osvojiti svijet; drugi pak kažu da je želio uspostaviti carstvo koje će ga nadživjeti, a postoje i idealističke ideje o njegovoj viziji ujedinjenja svih ljudi koji će u jednom carstvu živjeti u harmoniji.

            Zanimljivosti

  • Aleksandar se sve više počeo ponašati prema običajima istočnjačkih despota i božanskom poimanju vladara. Za žene je uzeo Perzijanke – Roksanu (satrapovu kćer) i Statiru (Darijevu kćer). Ubrzo je natjerao svoje vojnike i časnike da se ožene Perzijankama (iako su mnogi u Grčkoj već imali ženu i djecu), a taj čin poznat je pod nazivom "vjenčanje Europe i Azije".
  • Aleksandar je bio jako vezan za svog konja Bukefala, kojega je dobio još od svog oca jer je bio jedini koji ga je uspio umiriti. Nakon njegove smrti tijekom pohoda na Indiju dao je podići grad u slavu svog konja.
  • Velikog udjela na sposobnosti i postupke Aleksandrove imao je njegov osobni učitelj, Aristotel. On potječe iz grada Stagira kojeg je jednom prilikom Filip II dao razoriti, a stanovnike prodati u roblje. Kada je Aristotel postao Aleksandrov učitelj, dao je Filip ponovno izgraditi Stagiru i vratiti sve stanovništvo iz zarobljeništva.
  • Prilikom osvajanja grada Gordija, priča kaže da je Aleksandar razriješio poznati "gordijski čvor". Čvorom su bila vezana kola kojima su na taj prostor stigli kralj Gordij (osnivač Gordija), njegova žena i njihov sin, kralj Mida (poznat po legendi da sve što dotakne pretvori u zlato). Legenda kaže da tko razriješi čvor postaje vladar Azije, a Aleksandar je to učinio jednim udarcem sablje.
                        HELENISTIČKO DOBA ( 323 – 30 B.C.)

         Razdoblje Klasične Grčke obično se datira od oko 500 – 323.B.C., kada je umro Aleksandar Veliki, vladar koji je osvojio Perzijsko Carstvo i otvorio veliki prostor širenju grčke kulture, a isto tako je omogućeno bogaćenje grčke civilizacije tekovinama istočnjačkog načina života. Taj proces naziva se helenizacija, a vrijeme u kojem se taj proces odvijao, naime od smrti Aleksandra, 323.B.C. do smrti egipatske vladarice Kleopatre, 30.B.C., naziva se Helenističko doba.

Raspad Aleksandrovog Carstva

Aleksandrovo kraljevstvo nakon njegove smrti

Slika 4: Aleksandrovo kraljevstvo nakon njegove smrti. Kraljevstvo je podijeljeno uglavnom na tri nasljedna kraljevstva, od kojih su neka veća, a neka manja, u ovisnosti kakvo je kraljevstvo na određenom teritoriju postojalo prije Aleksandrovih osvajanja. Najviše promjena doživio je Egipat, koji se u potpunosti orijentirao prema Mediteranu, pa mu i prijestolnica više nije nizvodno Nilom u Tebi, već na obali Mediterana u Aleksandriji.

Nakon Aleksandrove smrti došlo je do sukoba između njegovih vojskovođa oko kontrole golemog carstva (tzv. dijadoški ratovidijadoh = nasljednik). Nakon godina ratovanja i diplomatskih intriga, Carstvo je podijeljeno na tri veća kraljevstva kojima su vladali potomci zaraćenih dijadoha.

  • Najveće je bilo Kraljevstvo dinastije Seleukida (prema Aleksandrovu vojskovođi Seleuku) koje se prostiralo od Male Azije do Indije.
  • Kraljevstvo dinastije Antigonida (prema Aleksandrovu vojskovođi Antigonu) zauzimalo je prostor sjeverne Grčke i Makedonije.
  •  Kraljevstvo dinastije Ptolomejevića (prema Aleksandrovu vojskovođi Ptolomeju) naslijedilo je vlast u Egiptu
  • na području Male Azije i oko Crnog mora nastalo je još nekoliko kraljevstava od kojih je najpoznatije Pergamsko kraljevstvo
Podjela carstva nije prekinula sukobe, naprotiv, povijest tih kraljevstava jedno je neprekidno ratovanje sve dok nisu bili podvrgnuta vlasti Rima.

            Kraljevstvo Antigonida koje je kontroliralo sjevernu Grčku, nije uspjelo razbiti autonomiju polisa južne Grčke, koji su štiteći svoju nezavisnost od monarhijske vlasti organizirali dvije obrambene lige – Etolsku ligu i Ahejsku ligu. Rimljani su često tijekom 2.st.B.C. pomagala Grcima u toj borbi protiv Makedonaca, dok 146.B.C. nisu cijelu Grčku pretvorili u svoju provinciju.

            Grčki vladari u Egiptu (Ptolomejevići) i u Aziji (Seleukidi), transformirali su svoju vlast u apsolutnu monarhiju. Takav oblik vladanja omogućavalo im je stanovništvo tih prostora koje ima dugu tradiciju obožavanja svojih vladara kao božanstava ili im pridaju božanske osobine, što je Ptolomejevićima i Seleukidima osiguralo autoritet, za razliku od Antigonida.

Helenistički svijet

Helenistička civilizacija, kao i klasična grčka civilizacija bila je uglavnom urbana civilizacija, koja se razvijala u brojnim gradovima koje je dao podići Aleksandar Veliki, a poslije i njegovi nasljednici. Kulturna središta postepeno se premještaju iz Grčke i Mezopotamije na područje Sirije i istočne obale Mediterana, u novoizgrađene ili obnovljene gradove Aleksandriju, Antiohiju, Pergam, Efez, Milet…           

Rekonstrukcija Pergama

Slika 5: Rekonstrukcija Pergama, jednog od novih, lijepih gradova helenističkog doba. Grad je u potpunosti sačuvao grčku tradiciju života na otvorenom. Tu su dućani među kolonadama u donjem lijevom uglu; hram Zeusu poviše toga, a hram božici Ateni je na vrhu, a iz njega se ulazi i u poznatu Pergamsku knjižnicu.

Ovi gradovi (i mnogi drugi novosagrađeni) nisu bili građeni za obranu ili postupno nicali oko obrambenih kula, podizani su planski, s ulicama koje se križaju pod pravim kutom; imali su vijećnice, kolonade, parkove, sportske centre, kazališta, učilišta….

            U Pergamu i Aleksandriji izgrađena su prva sveučilišta, poznati muzeumi – s knjižnicama, zoološkim i botaničkim vrtovima, radionicama i stanovima za učenjake. Pretpostavlja se da je Aleksandrijska knjižnica na vrhuncu sadržavala zbirku od oko 700.000 svitaka, a Pergamska oko 200.000.

            Imućniji domoroci u svim gradovima helenističkog prostora kopirali su grčko poimanje urbanog života i slali djecu u grčke škole, pa je vremenom grčki jezik postao internacionalni jezik. Po prvi puta je  čovjek mogao otputovati u bilo koji grad tada poznatog civiliziranog svijeta i biti siguran da će se moći sporazumijevati bez teškoća.

povijesni @ 02:46 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, rujan 11, 2012
Grčka civilizacija - Lekcije iz povijesti za prvi razred srednje škole

Jonski ustanak

Za razliku od nezavisnih polisa na grčkom kopnu, maloazijski grčki polisi bili su pod kontrolom Perzije još od doba Kira Velikog. Perzijski satrapi nametali su velike poreze, a ograničena je i sloboda trgovine koja je bila glavna djelatnost maloazijskih Grka, što je potaklo jonski ustanak ( oko 500.g.B.C. ), a središte ustanka bio je jonski polis Milet. Pomoć Miletu i Jonjanima poslali su samo Atena (Milet je bio njena kolonija) i Eretreja, dok su Spartanci odbili tvrdeći da su Perzijanci jako daleko. Perzijanci su ipak bili premoćni, pa je Milet spaljen, muškarci pobijeni, a žene i djeca odvedeni u roblje.

            Kralj Darije odlučio je kazniti one koji su mu se suprotstavili i krenuti na Grčku, prije svega na Atenu, a da je uspio u svom naumu pokoravanja Grčke bio bi prvi vladar koji je uspio ujediniti Europu i Aziju. Poslao je svoje izaslanike po grčkim polisima koji su u Darijevo ime tražili " zemlju i vodu ", tj. da se pokore Perziji, mnogi polisi to su i učinili zbog straha, dok su ih Atenjani ubili, a Spartanci ih bacili u bunar ("evo vam zemlje i vode").

Bitka kod Maratona 490.g.B.C.

Mapa s lokacijama najznačajnijih bitaka u Grčko-perzijskim ratovima

Slika 1: Mapa s lokacijama najznačajnijih bitaka u Grčko-perzijskim ratovima.

Prvi vojni pohod Perzijanaca na Grčku vodio je Darijev zet Mardonije, koji nije uspio jer je olujno nevrijeme potopilo perzijsko brodovlje kod Atonskog rta.

            U slijedećem pohodu Perzijanaca polis Eretreja sravnjena je sa zemljom, a stanovništvo je odvedeno u ropstvo, takav postupak bila je pogreška Perzijanaca, jer su sada i oni Atenjani koji su pomišljali na suradnju s Perzijancima promijenili mišljenje i odlučili se suprotstaviti moćnoj Perziji.

            Prva velika bitka vodila se 490.g.B.C. na Maratonskom polju, 40-ak km udaljenom od Atene. Atenjani su skupili vojsku od 9000 ljudi, a u pomoć je stiglo i 1000 hoplita iz polisa Plateje u pokrajini Beociji, zapovjednik grčke vojske bio je atenski vojskovođa Miltijad koji je spretnom taktikom uspio pobijediti puno brojniju perzijsku vojsku (oko 20 000 ljudi) i bez pomoći Spartanaca koji iz vjerskih razloga nisu stigli u bitku (morali su čekati puni mjesec da bi napustili Spartu). Hoplit Filipides koji je trčeći stigao u Atenu objavio je Atenjanima sretnu vijest i srušio se mrtav ( maraton!!!).

            Ostaci perzijskih snaga ukrcale su se na brodove i krenuli prema Ateni, ali je atenska vojska na vrijeme stigla u Atenu koja bi inače ostala nebranjena, pa su se Perzijanci povukli nazad u Aziju. Iako zaprepašten tim porazom Darije je počeo pripremati sljedeću invaziju na Grčku, no smrt ga je spriječila u tom pokušaju, a njegov zadatak preuzeo je sljedeći kralj Kserkso.

Temistoklo

U isto vrijeme u Ateni su se dogodile dvije značajne stvari – vodeći politički strateg postaje Temistoklo,  a u atičkim rudnicima srebra (Laurium) pronađena je nova vrlo bogata srebrna žila. Temistoklo je uspio uvjeriti Atenjane da se srebro uloži u izgradnju ratne mornarice, tj. gradnju oko 100 trirema, jer će prema njegovom mišljenju pomorska snaga biti odlučujuća u novom sukobu s Perzijancima (Delfijsko proročištvo mu je reklo da će Atenu obraniti "drveni zidovi", u čemu je Temistoklo prepoznao mornaricu). Temistoklo je u svom naumu dobio podršku atenskih masa pogotovo teta, jer su oni u izgradnji mornarice vidjeli korist za sebe, tj. imaju osiguran posao kao graditelji brodova, a kasnije i kao veslači. Osim mornarice Temistoklo je dao podići i obrambeni zid između luke Pirej i Atene (tzv. pirejski zid, čiji su neki dijelovi i danas vidljivi).

Bitke kod Termopila i Salamine, 480.g.B.C.

Početkom 480.g.B.C. oko 30 grčkih polisa formiralo je obrambenu koaliciju zbog perzijske prijetnje, a Sparta, Atena i Korint bili su najmoćniji članovi. Zapovjedništvo nad koalicijskom vojskom predano je Sparti zbog njezine vojne snage i tradicionalne vojne discipline.           

Umjetnički prikaz bitke kod Termopilskog klanca

Slika 2: Umjetnički prikaz bitke kod Termopilskog klanca. Taj klanac je bio vrlo uzak prostor između mora i strme litice, gdje su Grci odlučili sačekati Perzijance. Izdaja u grčkim redovima omogućila je Perzijancima da Grcima priđu s leđa, pa je Grke očekivala sigurna pogibija. Spartanski vojskovođa Leonida, tada je sve Grke poslao doma, čak i Spartance koji još nisu imali djece, jer nije imalo smisla da poginu, a nisu osigurali nasljednike. a na bojištu je ostavio samo jednu manju skupinu svojih Spartanaca koji su svi hrabro izginuli. I danas na tom mjestu stoji natpis koji svjedoči o hrabrosti Leonide i njegove ekipe.

Nešto kasnije, ali iste godine Kserkso je započeo marš prema Grčkoj, s oko 60.000 ljudi i 600 brodova, (najveća invazija na Europu morem sve do 1943. i savezničkog iskrcavanja na Siciliju). Perzijska vojska, kojom je ponovo zapovijedao Mardonije prešla je u Europu pontonskim mostom preko Helesponta, današnji Dardaneli (legenda kaže da je Kserkso dao išibati more i kazniti Posejdona jer mu je oluja potopila prvi pontonski most). Kako bi u svakom trenutku imao kopnenu vojsku i mornaricu u kontaktu, Kserkso je dao prokopati kanal kroz poluotok Atos (na čijem je rtu Mardonije u prvom pohodu izgubio mornaricu zbog oluje).

            Grci su odlučili pričekati perzijsku vojsku kod Termopilskog klanca ( 480.g.B.C. ), pod vodstvom spartanskog kralja Leonide, odlučni u namjeri da ih ne propuste dalje, usprkos brojčanoj nadmoći Perzijanaca ( brojčana nadmoć Perzijanaca slikovito je opisana riječima jednog Grka: "…da će brojne perzijske strijele zamračiti sunce na nebu…", na što mu je jedan Spartanac odgovorio: "…o, super onda ćemo se moći boriti u hladu…".). Grčka izdaja omogućila je pobjedu Perzijanaca, a živote su izgubili svi Spartanci, jer im zakon ne dopušta povlačenje.

            U isto vrijeme atenska mornarica pokušala je zaustaviti Perzijance u pomorskoj bitki kod Artemizija (otok Eubeja), ali bezuspješno pa je u direktnu opasnost došla Atena. Temistoklo se tada istakao kao sjajan strateg i naredio napuštanje Atene, čiji su stanovnici većinom prebjegli na obližnji otok Salaminu, a Perzijanci su razorili nebranjenu Atenu. Temistoklo je tada poslao slugu kralju Kserksu sa lažnom porukom da napadne odmah ako želi spriječiti da demoralizirano stanovništvo pobjegne.

Grčka trirema

Slika 3: Grčka trirema s kakvom su Grci pobijedili u bitki kod Salamine, 480. B.C

Na taj je način Temistoklo navukao perzijsku mornaricu na bitku u uskom prolazu između otoka Salamine i luke Pirej (bitka kod Salamine 480.g.B.C.), gdje su manji i pokretljiviji grčki brodovi bili u velikoj prednosti, a spretnom taktikom Grci su se prebacivali na perzijske brodove gdje su se mogli boriti kao na kopnu. Salamina je bila jedna od važnijih bitaka u povijesti, jer porazom u njoj Grčka bi postala jedna od perzijskih satrapija i tko zna kako bi se to odrazilo na grčku umjetnost, dramu, filozofiju, povijesnu znanost i demokraciju, ali grčka pobjeda uvjetovala je odlazak Kserksa i njegove mornarice i to je bio zadnji posjet perzijskog kralja Europi.

Bitke kod Plateje i Mikale, 479.g.B.C.

Konačan poraz i izgon perzijske vojske dogodio se u bitki kod Plateje u Beociji, gdje je grčku vojsku predvodio Pauzanija, Leonidin sin, a od oko 50.000 Perzijanaca samo je nekoliko tisuća preživjelo. Iste godine (a prema Herodotu i isti dan) Perzijanci su pretrpjeli još jedan poraz u bitki kod rta Mikale na maloazijskoj obali.

Supremacija Atene

Mapa na kojoj je prikaz podijeljenosti Grka

Slika 4: Mapa na kojoj je prikaz podijeljenosti Grka na one koji su u savezništvu s Atenom (tamnije zeleno) odnosno Spartom (svjetlije zeleno).

Grčke pobjede 480. i 479.B.C. osigurale su grčko kopno od daljnjih napada, ali su Atenjani željeli protjerati Perzijance i sa područja Male Azije. S tim ciljem su se Ateni pridružili i mnogi drugi polisi, dok se Sparta vratila svojoj staroj politici izolacije. Spomenuti polisi sastali su se na otoku Delosu i formirali tzv. Delsku ligu pod atenskim vodstvom. Svaki polis imao je jedan glas u određivanju politike Lige i svi polisi su pristali uplaćivati određenu sumu u zajedničku blagajnu koja se nalazila na Delosu, a s tim novcem financirao bi se rat s Perzijom.

            Delska liga se pokazala uspješnom, tj. oko 450.g.B.C. ratovi između Grka i Perzijanaca su prestali, a maloazijski Grci oslobođeni perzijske vlasti. Tijekom ratovanja Atena je dobro iskoristila svoju vojničku komandu koja joj je dodijeljena od članica Delske lige, pa je počela širiti i svoj politički utjecaj, tj. počela se miješati u unutrašnje stvari mnogih polisa koji su bili članovi Lige.

Periklo

Slika 5: Periklo, jedan od najznačajnijih ljudi u stvaranju atenske demokracije i njezinih kulturnih i civilizacijskih vrijednosti.

Atena je uspjela pridobiti ostale članove da se blagajna sa otoka Delosa prebaci u Atenu, što je omogućilo bogaćenje Atene, a Delska liga postaje u stvari Atenski pomorski savez ili mala atenska imperija. Sa političkim vodstvom ubrzo je stigla i trgovačka dominacija, jer je Atena svoje trgovačke aktivnosti raširila preko Egejskog mora i istočnog Sredozemlja.

ATENA U DOBA PERIKLA

         Pod vodstvom Perikla u razdoblju od oko 450 – 429.g.B.C., Atena je uživala svoj najslavniji period. Sam Periklo bio je klasična figura u visokoj politici Atene, tj.  bio je eupatrid iz jedne od najbogatijih atenskih obitelji, pa su mu prema tome najveći politički rivali bili članovi drugih aristokratskih obitelji. U takvoj situaciji najbolji politički partner mogu biti obični ljudi, što je Periklo vrlo dobro iskoristio i to po uzoru na dva slavna prethodnika – Pizistrata i Klistena, koji su također svoju političku moć bazirali na podršci masa ( slično će poslije u Rimu na taj način svoj autoritet ostvariti i Julije Cezar ). Periklo je dobio podršku masa zbog svog efektnog govorništva i reputacije o financijskom poštenju.           

Shematizirani prikaz atenske demokracije u doba Perikla

Slika 6: Shematizirani prikaz atenske demokracije u doba Perikla.

Periklova politička dominacija počinje oko 450.g.B.C., kada je ostvario političku pobjedu nad svojim suparnikom Kimonom ( sin Miltijada iz bitke kod Maratona ). Kimon je vjerovao u potrebu nastavka rata protiv Perzije i održavanja prijateljskih odnosa sa Spartom, dok je Periklova strategija sigurnosti Atene zasnovana na razmišljanju da su ratovi s Perzijom stvar prošlosti, a da je Sparta prijetnja u budućnosti, tj. da jedino Sparta može narušiti bogatstvo, primat i moć koju je Ateni donio Atenski pomorski savez.

            Zanimljivo je da je jedini službeni položaj koji je vršio Periklo bio generalski (strateg). Svake se godine biralo 10 generala, a na taj je položaj Periklo bio biran 15 puta za redom ( od vremena Klistena arhonti se biraju ždrijebom, pa je generalski položaj postao jedan od važnijih ), što dovoljno govori o njegovoj popularnosti i utjecaju.

            Na Periklovu inicijativu započela je reizgradnja uništenih hramova na Akropoli, u kojoj su sudjelovali najznačajni grčki arhitekti tog vremena – Fidija, Iktin, Kalikrat…. Tada je sagrađen i vjerojatno najljepši od svih grčkih hramova – Partenon, u isto vrijeme sagrađene su i veličanstvene stube prema Akropoli – Propileje, itd. ( o takvim stvarima više nešto kasnije ). Financiranje tih velikih radova omogućavala je blagajna Delske lige koja je premještena u Atenu, što su Periklovi kritičari probali iskoristiti protiv njega, ali za to nisu mogli pridobiti gotovo niti jednog Atenjana, jer su mnogi ovisili o nadnicama koje dobivaju za rad na navedenim građevinama. Tako je Akropola postala Periklovo nasljeđe.

            Periklo je nastojao učvrstiti atensku vlast u Atenskom pomorskom savezu i šire, zbog čega je provodio agresivnu vanjsku politiku. Čim bi se neki polis pobunio protiv dominacije Atene, Periklo bi osobno poveo vojsku i ugasio pobunu, a u posebno nesigurnim prostorima naselio bi atensko stanovništvo ( npr. otok Eubeja ). Politiku naseljavanja atenskog stanovništva provodio je i na prostorima izuzetne strateške važnosti za Atenu, npr. prostor Helesponta (Dardaneli) i Bospora (grad Bizantium, kasnije Konstantinopol), kuda je išla opskrba Atene žitom sa prostora južne Rusije.

            Činjenica je da je temelj atenske vojne moći bila mornarica, što je još više isticalo važnost najsiromašnijih slojeva stanovništva, jer su oni bili veslači na brodovima. Periklo je vrlo dobro znao da mora omogućiti najsiromašnijima aktivno sudjelovanje u državnim službama, a to je uspio uvođenjem plaćanja za rad u državnoj službi, čime su siromašni osigurali svoju životnu egzistenciju i mogli se bezbrižno prepustiti političkim raspravama u ekleziji i naravno podržavati Perikla.

PELOPONESKI RAT  431 – 404 B.C.

Uzrok rata

Sparta i njezini saveznici u Peloponeskom savezu, pa i neki "nesvrstani" polisi dugo su promatrali rast moći Atene, najprije sa sumnjom, a poslije i sa strahom. Sredinom V.st.B.C. izbilo je nekoliko sukoba između Atene i Sparte i njihovih saveznika (tzv. Prvi Peloponeski rat), ali ti sukobi nisu doveli do velikog rata, a Atena i Sparta čak su potpisali 30-godišnje primirje (446 B.C.).

            Oko 435 B.C. izbio je konflikt između Korinta (član Peloponeskog saveza) i Korkire (na otoku Krfu). Sukob je zaprijetio da će postati svegrčki kada je Korkira zatražila od Atene da formiraju savezništvo, a korintski ambasador u Ateni tada je upozorio da će ostvarivanje takvog saveza neizbježno dovesti do rata, jer kombinirana pomorska snaga Korkire i Atene bila bi zastrašujuće moćna. Atenjani su ipak prihvatili savezništvo s Korkirom, najvjerojatnije pod Periklovim utjecajem.

            Uskoro je izbio novi sukob između Atene i Korinta, zbog utjecaja nad polisom Potidejom. Naime Potideja je bila korintska kolonija, ali i članica Atenskog saveza i Atena je strahovala da bi Potideja mogla prijeći na stranu Korinta. Atena zahtijeva od Potideje da poruši svoje obrambene zidove i pošalju taoce u Atenu. Potideja na nagovor Korinta odbija ispuniti navedene zahtjeve, a Atena je opsjela Potideju.

            Ubrzo se sastaju članice Peloponeskog saveza, a predstavnici Korinta uvjeravaju Spartu i ostale članice da je rat protiv Atene jedino rješenje.

Tijek rata

Borbe su započele 431 B.C. i bez većih uspjeha s obje strane. Sparta je provodila taktiku slamanja atenskog morala redovitim upadima u Atiku i pustošenja polja. Do odlučne bitke nije došlo jer je Periklo naredio povlačenje unutar zidina, koje su izgrađene od luke Pirej do Atene, a opasana je i cijela Atena te nije dopuštao otvoreni sukob sa Spartancima jer se njih tada smatralo nepobjedivima.

            Atenska je mornarica također redovito vršila napade na razne točke na Peloponezu, ali takvi upadi nisu nanosili nikakvu štetu Sparti.

            Veću štetu nego bilo koja ofenziva koju je Sparta poduzimala na područje Atike, uzrokovala je epidemija neke do danas nepoznate bolesti. Zaraza je odnijela tisuće života u prenapučenoj Ateni, među kojima i sam Periklo, što je utjecalo na atensku efikasnost u nastavku rata. Pat pozicija u kojoj su se nalazile dvije zaraćene strane i u kojoj nitko nije uzeo dominantnu poziciju, a i Atena i Sparta iskazali su svoju hrabrost, dovela je do potpisivanja primirja, tzv. Nikijin mir, 421 B.C. – nazvan po atenskom generalu Nikiji koji je vodio pregovore.

Sicilska ekspedicija 415 B.C.

U Ateni je nekoliko godina nakon potpisanog primirja došlo do političke polarizacije, tj. jedan dio političara bio je za nastavak rata protiv Sparte, a drugi su pak bili za miroljubiviju politiku. Predvodnici takvih političkih razmišljanja nazivani su demagozi.

            Alkibijad, talentirani mladi političar, vrlo ambiciozan uspio je uvjeriti atensku skupštinu da odobri slanje velike flote na Siciliju, kako bi se pomoglo tamošnjim jonskim polisima (prije svega Segesti) i spriječilo Sirakuzu (polis Dorana) koja je na strani Sparte, u daljnjoj opskrbi Sparte žitom i drvetom. U stvari Alkibijad je imao namjeru osvojiti cijelu Siciliju, a zatim i Kartagu i tako za Atenu osvojiti nove oblasti na Zapadu u kojima bi on bio glavna ličnost. Uoči polaska ekspedicije netko je u Ateni porazbijao herme (stupovi sa glavom boga Hermesa), pa su zagovornici miroljubive politike za taj čin optužili Alkibijada, kojem je naređeno da se vrati u Atenu i pristupi suđenju kojim bi se dokazalo da li je kriv ili nevin. Alkibijad je strahovao da će mu politički neprijatelji osigurati optužbu pa je prebjegao u Spartu i time je  Atena izgubila važnog vojskovođu, pa bi i to mogao biti jedan od razloga katastrofalnog poraza Atene od Sirakužana i na moru i na kopnu, a od oko 40.000  Atenjana vratilo se samo nekoliko stotina preživjelih.

            Katastrofa na Siciliji okrenula je tijek rata, jer su mnogi polisi napustili Atenski pomorski savez, a Sparta je postala svjesna da je moguće pobijediti atensku mornaricu. Na stranu Sparte uključila se financijskom pomoći i Perzija koja se nadala ponovnoj uspostavi kontrole nad maloazijskim grčkim polisima. Spartanska je mornarica godine 405 B.C. uništila ostatke atenske mornarice u bitki kod Egospotama (u blizini Helesponta). Atena više nije bila u mogućnosti osigurati svoju opskrbu žitom kroz tjesnace Helespont i Bospor, pa je morala pristati na predaju uzrokovanu glađu slijedeće godine.

Posljedice rata

Atena je morala raspustiti svoj Pomorski savez, a kao garanciju za budućnost i simbol poniženja srušene su zidine koje su povezivale Atenu sa lukom Pirej i to uz zvuke spartanske muzike. Sparta je ovakav razvoj događaja proglasila "oslobađanjem Grčke", a vlast u Ateni predana je tridesetorici spartanskih bogataša, a takav režim poznat je pod nazivom " tiranija tridesetorice".

            Peloponeski rat imao je katastrofalne posljedice za grčku politiku, iako su se dogodile neke pozitivne stvari kao što je slamanje Atenskog saveza i oslobađanje podložnih polisa od atenske kontrole. Rat je imao razarajuće efekte na brojnost populacije u polisima i do pada morala kod stanovništva. Sve to skupa olakšalo je kasnije osvajanje Grčke od strane Makedonije.

Doba hegemonija

Početak IV.st.B.C.  obično se naziva "doba hegemonija", jer se u tom razdoblju često smjenjuju polisi koji imaju hegemoniju ili vodstvo nad skupinom saveznika. Najčešće su se u tom vodstvu izmjenjivali polisi – Sparta, Atena i Teba. Polis Teba postala je moćna sila koja je iskoristila netrpeljivost između Atene i Sparte i pristajala na savezništvo malo s Atenom malo sa Spartom. Uglavnom, takva situacija dovodila je do daljnjeg slabljenja grčkih polisa, pa se čak dogodilo da je u jednom trenutku poražena i spartanska kopnena vojska. Za taj događaj koji je odjeknuo cijelom Grčkom zaslužan je sjajni tebanski vojskovođa Epaminonda koji je nanio poraz Sparti u bitki kod Leuktre, 371 B.C. i time prekinuo gotovo religiozno uvjerenje o nepobjedivosti spartanske vojske.  

povijesni @ 00:30 |Komentiraj | Komentari: 0
Grčka civilizacija - Lekcije iz povijesti za prvi razred srednje škole

  Sparta

            Spartu su osnovali Dorani, a smjestila se na poluotoku Peloponezu u pokrajini Lakoniji. Sparta je bila zatvoreno, vojničko društvo, nimalo vično intelektualnim ili kulturnim djelatnostima, sumnjičavo prema strancima i zatvoreno utjecajima vanjskog svijeta.

            Spartanci su vjerovali da je njihov jedinstveni sistem kreiran od strane legendarnog zakonodavca Likurga, za koga se pretpostavlja da je živio u 8.st.B.C., a sam je ustav, prema vjerovanju Spartanaca, sačinio pod božanskom kontrolom.

            Militarizam spartanskog društva bio je odgovor na problem zajednički gotovo svim grčkim polisima: prenaseljenost i s tim u vezi nedostatnost hrane. Sparta nije kao ostali grčki polisi riješila taj problem osnivajući kolonije, nego se posvetila osvajanju plodnih područja u svojoj okolici, prije svega Mesenijsku ravnicu, a sami Mesenjani postali su državni robovi u Sparti. Mesenjanski teritorij podijeljen je među Spartancima, koji od tada provode život u stalnom vojnom treningu, u svrhu održavanja kontrole nad mnogobrojnijim Mesenjanima. Zbog toga je postojala stroga klasifikacija stanovništva na spartanskom teritoriju.           

Spartanski hopliti

Slika 1: Spartanski hopliti, za koje je postojala gotovo religijska uvjerenost u njihovu nepobjedivost, a to imaju prije svega zahvaliti svojoj asketskoj discipliniranosti.

Samo oni sa dokazanim čistim podrijetlom mogli su biti građani Sparte, a nazivali su se Spartijati ili još češće Jednaki, i imali su jednaka zakonska prava. Nije ih bilo više od 9.000.

Oko Sparte postojala su brojna sela koja su imala lokalnu autonomiju, u njima su živjeli Perijeci (u grubom prijevodu susjedi-Perioikoi), koji su imali osobnu slobodu, ali nisu imali nikakva politička prava u Sparti, većinom su se bavili obrtom i trgovinom, a Spartijatima su bili dužni plaćati godišnja davanja.

            Najniža klasa bili su Heloti, većinom pokoreni Mesenjani. Nisu imali nikakva prava te su služili kao državni robovi, tj. nitko ih nije mogao privatno posjedovati, niti kupovati ili prodavati.

            Vlast u Sparti bila je mješavina monarhije, oligarhije i demokracije. Skupština Jednakih bila je demokratski element, u koju su mogli ući svi punopravni Spartanci stariji od 30g., ali ograničene moći, jer je prava vlast bila u rukama drugih institucija. Postojala su dva kralja, koji su bili manje kraljevi, a više zapovjednici vojske ili glavni svećenici. Vijeće staraca ili Geruzija (gerousia), brojala je 28 ljudi starijih od 60 g., plus dva kralja. Najvažniju polugu vlasti predstavljalo je pet efora (nadglednici), koji su se birali godišnje, i svaki pripadnik Jednakih mogao se kandidirati za tu dužnost.

Slika 2: Shematski prikaz funkcioniranja vlasti u Sparti

Slika 2: Shematski prikaz funkcioniranja vlasti u Sparti

Kako je spartansko društvo bilo prije svega vojničko društvo, sve je bilo prilagođeno vojničkoj jednostavnosti. Najčešća hrana bila je komad svinjetine kuhane u svojoj krvi, a na kraju se dodalo samo soli i octa. Da bi obeshrabrili bogaćenje i potrošnju, nisu izdavali kovani novac, nego su im kao platežno sredstvo služile teške željezne šipke.

            Školski sistem u Sparti, poznat pod nazivom agoge (odgoj), obučavao je mušku djecu prije svega da budu vojnici, a za to su morali biti potpuno zdravi. Nakon rođenja bebe bi pregledavali državni inspektori, i samo " ispravna " djeca mogla su nastaviti život, dok su ona sa bilo kakvom deformacijom bila odbačena.

            U razdoblju od 7. do 18. godine, odvojeni od svojih obitelji, dječaci bi prolazili rigorozan trening u sklopu agoge. Sve se svodilo na psihofizičko jačanje, a čitanje i pisanje naučili bi taman u tolikoj mjeri da mogu npr. pročitati poruku od svojih zapovjednika. Većina mladića u dobi od 18 do 20 g. služila je u kriptijama (oblik tajnih službi), i boravili su u Mesenskim brdima, gdje su preživljavali lovom i krađom. Glavni zadatak bio im je špijuniranje uvijek pobunjenih mesenjanskih helota, koje su mogli i ubijati nekažnjeno, jer je ionako Sparta svake godine objavljivala rat protiv Mesenjana. Kada napune 20g., svi Jednaki postaju hopliti, pa u vojsci služe sve do 60g. života. U tako jakoj i uvježbanoj vojsci leže i razlozi zašto Sparta nije imala obrambene zidove, jer stanovnici Sparte tvrdili su da je najbolji zid sazidan od spartanskih muškaraca.

            Sparta je samim geografskim položajem između dva planinska masiva bila odvojena od ostalih grčkih polisa, a ta izoliranost pojačana je i državnom politikom. Potreba  za vojnom snagom u spartanskoj državi, onemogućavala je Sparti da se uključi u međunarodnu trgovinu tog vremena, a osim toga trgovina s ostalima bila je otežana i neprihvaćanjem kovanog novca u Sparti, gdje kao platežno sredstvo služe bezvrijedne željezne šipke. Spomenuta izolacija od ostalih grčkih polisa i rigorozni vojnički život osjetili su se i u načinu govora kojim su se služili Spartanci – tzv. lakonski govor ( izraziti svaku misao na najjednostavniji i najkraći način ).

ATENA


Akropola

Slika 3: U središtu fotografije je Akropola, sa svojim znamenitim hramovima, a u pozadini se vidi luka Pirej, koja je bila osnova bogatstva i pomorske snage Atene.

Atena je bila grad Jonjana koji je u kasnijem razvoju postao centar antičke demokracije, znanosti, umjetnosti i filozofije. Smještena na poluotoku Atika, blizu mora i dobre luke – Pirej, što je Ateni kasnije otvaralo trgovačke mogućnosti. Kako je Atena bila najjači polis na poluotoku Atici, logično je da se ujedinjenje Atike ostvarilo pod njezinom prevlašću, a prema legendi ujedinjenje Atike djelo je kralja Tezeja.

            Kao i u gotovo svim grčkim polisima, i u Ateni je do oko 7.st.B.C., na čelu bio kralj ( bazilej ), kojemu je glavni savjetodavni organ bilo vijeće starijih AtenjanaAreopag ( naziv prema brdu posvećenom bogu rata, Aresu, gdje je Areopag zasjedao ).

            Ukidanjem monarhije (oko 683.g.B.C.), Atenom vladaju arhonti (upravnici), kojih je najčešće bilo devet, a čine ih eupatridi (aristokrati) iz moćnijih zemljoposjedničkih obitelji. Bili su birani na rok od jedne godine, a nakon toga postaju doživotni članovi Areopaga, pa nije teško zaključiti da je najveći utjecaj na državničke poslove u Ateni imao Areopag, makar je u teoriji vrhovnu zakonodavnu ulogu imala eklezija (narodna skupština), u koju su ulazili svi punopravni Atenjani.

            Tijekom 7.st.B.C. dolazi do društvenih promjena, ne samo u Ateni nego i u većini grčkih polisa. Pojavom kovanog novca (prvo u Lidiji) stvara se sloj novih bogataša, većinom trgovaca maslinovim uljem, a zatim i raznih obrtnika, brodovlasnika…, ali nemaju nikakve političke moći, jer je ona u rukama ljudi plemenitog roda, tj. eupatrida. Počinju se suprotstavljati eupatridima, osjećajući nepravednu raspodjelu političke moći.

            Pojavila se još jedna skupina nezadovoljnika, a to su mali zemljoposjednici koji su se često zaduživali kod eupatrida, a u krajnjoj nuždi vraćanje dugova garantirali su i zalaganjem svoje osobne slobode, što je u velikom broju slučajeva rezultiralo padanjem osiromašenih seljaka u dužničko ropstvo.

            Zbog tog nezadovoljstva i bogatog i siromašnog atenskog demosa vladavinom eupatrida, revolucija se mogla osjetiti u zraku, pa su se što prije morali poduzeti neki koraci prema reformama u atenskom društvu i zakonodavstvu.

Drakonove reforme, 621.g.B.C. – sastavio je i objavio zbornik krivičnog zakonodavstva (on je jedini sačuvan u cijelosti), koji se najviše pamti po strogim kaznama (drakonske kazne) pa se znalo reći da je " pisan krvlju ". Drakonov zbornik nije ublažio socijalne muke Atenjana, ali je sam čin objavljivanja zakona smanjio mogućnost zloupotrebe suda od strane eupatrida.

Solon

Slika 4: Solon - jedan od zaslužnijih ljudi za kasniju uspostavu atenske demokracije, što i ne čudi ako se uzme u obzir da je svrstavan među sedam mudraca starog vijeka.

Solonove reforme, 594.g.B.C. – svjestan da su vrlo male nade da siromašni zemljoposjednici ikada vrate svoje dugove, Solon je povukao najjednostavniji mogući potez: poništio je sve dugove. Jednim potezom svi seljaci koji su pali u dužničko ropstvo postali su slobodni, samo je zemlja koju su nekad posjedovali ostala u rukama novih vlasnika. Solonova je najveća zasluga u sprječavanju izbijanja eventualnog građanskog rata.           

Solon je učinio i temeljite promjene u atenskoj vlasti i zakonodavstvu, tj. osigurao je mogućnost sudjelovanja u vlasti prema kriteriju osobnog bogatstva, a ne prema podrijetlu. Takav sistem naziva se timokracija (grč. timė – procjena imetka) – društvena podjela temeljena na bogatstvu, prema kojem su se određivala prava i obveze.

            Podijelio je Atenjane u četiri klase prema imovinskom statusu, iz čega zatim proizlaze prava (sudjelovanje u vlasti) i obveze (sudjelovanje u ratu), a bogatstvo se mjerilo mjerama žita ili ulja (jedna medimna – oko 52-53 litre):

  1. Pentakosiomedimni – više od 500 medimni žita ili ulja; vodeći položaji u polisu i u vojsci; u ratu o svom trošku grade brodove  
  2. Hipei (vitezovi) – od 300 do 500 medimni; postajali su državni službenici; bili su konjanici u ratu  
  3. Zeugiti – od 200 do 300 medimni; nisu mogli biti birani na državne položaje; u ratu su služili kao hopliti  
  4. Teti – ispod 200 medimni; nisu mogli biti birani na državne položaje; u ratu su bili lako naoružani pješaci
Ovakvom podjelom Solon je osigurao sudjelovanje u vlasti i novim bogatašima, koji nisu bili eupatridi, a da bi umanjio utjecaj Areopaga, koji je bio utvrda eupatrida, utemeljio je Vijeće 400 ili Bule, u koje su ulazili pripadnici svih klasa osim teti. Minimum političkih prava osiguran je i najsiromašnijim Atenjanima, tj. tetima, naime oni su mogli sudjelovati u radu eklezije i novoosnovane helijeje (Narodni sud). Solon je uredio i način glasanja u ekleziji, od tada se glasalo brojanjem ruku, a ne više izvikivanjem.

            Oslobađanje seljaka od dugova i ropstva ipak nije oslobodilo seljaka od gladi, pa je sada zaduženog gladnog seljaka zamijenio slobodni gladni seljak, a istovremeno niti eupatridi nisu bili zadovoljni reformama, jer su morali dijeliti vlast sa novim bogatašima, pa je nezadovoljstvo djelom ostalo i nakon Solonovih reformi.

Pizistratova tiranida, II.pol.6.st.B.C. – ovakvo nezadovoljstvo bilo je plodno tlo za Pizistrata, jednog od atenskih vojnih vođa, kojeg su podržavali siromašni seljaci i teti (a njih je bilo više od polovine ukupnog stanovništva), uz čiju je pomoć preuzeo vlast i uspostavio tiranidu. Kao nagradu za pruženu podršku dodijelio je zemlju mnogim seljacima-bezemljašima, a nju je konfiscirao eupatridima koji su mu se suprotstavljali. Glavni cilj koji je bio vidljiv već na početku Pizistratove tiranide bio je slomiti utjecaj eupatrida na demos, a kako je u tome na kraju i uspio, u velikoj je mjeri doprinio uspostavi demokracije u Ateni.

            Pizistrat je centraliziranjem javne uprave i sudstva uništio lokalni utjecaj eupatrida, koji time gube funkcije koje su prije obavljali za svoje pripadnike demosa (iz istog plemena), i zbog čega je demos bio o njima ovisan. To se prije svega odnosilo na sudske poslove (eupatridi su bili lokalni suci), te na financijske poslove (demos se obraćao eupatridima ako im je trebao nekakav kredit), zato je Pizistrat postavio svoje suce koji su putovali zemljom i rješavali sporove, te je utemeljio fond za pomoć siromašnim seljacima i naročito poticao uzgoj maslina.

            Potkopavao je ugled eupatrida i na druge načine, posebno u kulturi i graditeljstvu, koje je prije njega ovisilo o sponzorstvu pojedinih bogatih obitelji. Pizistrat je želio pokazati da pokroviteljstvo države može donijeti puno bolje rezultate, pa je započeo sa velikim graditeljskim programom javnih radova, što je omogućilo i najsiromašnijim stanovnicima da nešto zarade. Sagrađena je nova vijećnica, atenski vodovod, hram gradskoj zaštitnici, božici Ateni, hram bogu Zeusu, koji je trebao biti najveći grčki hram, ali dovršili su ga tek Rimljani 120.g.B.C.

            Eupatridi su imali utjecaj i preko mnoštva malih religijskih središta širom Atike, u čast raznih bogova, a Pizistrat im je i to oduzeo uvođenjem i veličanjem sveatičkih svetkovina i bogova. Najpoznatije su bile Panatenejske igre u čast božice Atene i Dionizijske svečanosti u čast bogu Dionizu, kada su pjesnici izvodili svoja djela posvećena Dionizu, što je postalo temelj grčke drame. Poznato je da je Pizistrat poticao recitiranje  Homerovih epova, pa postoje neke pretpostavke da je on zaslužan za prvo zapisivanje Ilijade i Odiseje.(?)

            Njegovi sinovi Hipija i Hiparh nisu bili tako uspješni kao on, Hiparh je ubijen, a Hipija je bio primoran pobjeći iz Atene (za to je posebno bio zaslužan Klisten iz moćne obitelji Alkmeonida, kojemu je pomogla spartanska vojska).

Klistenove reforme, 510.g.B.C. – glavna karakteristika Klistenovih reformi bila bi mogućnost aktivnog sudjelovanja u političkom životu Atene, - tj., birati i biti biran, svih slojeva stanovništva. Takva mogućnost nije postojala samo za robove, strance (meteci) i žene (to nije niti čudno jer su žene prvi puta dobile politička prava 1893.g., na Novom Zelandu).

            Slično kao i Pizistrat, i on se u svojim reformnim nastojanjima oslanjao na pripadnike demosa, pokušavajući utjecaj eupatrida smanjiti na minimum (iako je i sam bio aristokratskog roda). Staru rodovsko-plemensku podjelu stanovništva, zamijenio je novom teritorijalnom

podjelom. Umjesto dotadašnje četiri rodbinske file (plemena), podijelio je sve Atenjane u deset teritorijalnih fila i time u potpunosti izmiješao stanovništvo. Time je Klisten onemogućio dominaciju uskih, lokalnih interesa, jer su se u novoj fili nalazili izmiješani pripadnici svih starih rodovskih fila, pa više nije bilo mogućnosti prevage.           

Shematizirani prikaz atenske demokracije u vrijeme Klistena.

Slika 5: Shematizirani prikaz atenske demokracije u vrijeme Klistena.

Nova institucija je bila i Vijeće 500, koje je zamijenilo Solonovo Vijeće 400, a u novo vijeće ulazilo je po 50 predstavnika svake od deset fila. Svi muškarci stariji od 30 g., bez obzira na imovinsko stanje i krvno podrijetlo, mogli su biti kandidati za rad u Vijeću 500. Novi članovi su birani ždrijebom na rok od godinu dana, jer se sastav vijeća mijenjao svake godine, a nitko nije mogao biti izabran više od dva puta. Na taj je način gotovo svaki Atenjanin imao šanse jedanput u životu postati član Vijeća 500.


Slika 7: Jednom godišnje bi Atenjani imali mogućnost birati čovjeka za kojega misle da predstavlja najveću opasnost po državu. Biranje se vršilo zapisivanjem imena na ostrakon, tj. komadić keramike kakav je prikazan na slici, i na kojem je zapisano ime Temistokla. Bilo je potrebno 6.000 glasova da bi se nekoga moglo protjerati iz grada na 10 g. Po isteku 10 g. dotični se može slobodno vratiti, a čeka ga i njegova imovina koju je ostavi.

Interesantniji dio Klistenovog sistema bio je tzv. "ostrac(k)izam" – jednom godišnje Atenjani su mogli glasanjem izabrati čovjeka kojeg smatraju prijetnjom u polisu, a " pobjednik " bi dobio izgon iz Atene na deset godina, bez konfisciranja vlasništva.

povijesni @ 00:27 |Komentiraj | Komentari: 0
Grčka civilizacija - Lekcije iz povijesti za prvi razred srednje škole

Kreta i minojska kultura, 2000. – 1450.B.C.

         Prva važna civilizacija grčkog svijeta utemeljena je na otoku Kreti, južno od Egejskog mora, u istočnom Sredozemlju. Iako stanovnici Krete  nisu bili Grci ( vjerojatno su došli sa prostora Male Azije ), njihov utjecaj na grčku kulturu bio je vrlo značajan pa povijest Grčke mora započeti sa Kretom.           

Mapa prikazuje Grčku, Kretu i okolna mora.

Slika 1: Mapa prikazuje Grčku, Kretu i okolna mora. Prilično je lako, kada se pogleda silna razvedenost područja, uočiti buduće utjecaje lokalizama i naravno važnost pomorske trgovine. Na osnovi pomorske trgovine upravo se i razvila minojska kultura. Ako pogledate položaj grada Troje na ulazu u Helespont (Dardanele), može vam biti kristalno jasno zašto je bio bogat grad kojeg su Grci silno željeli osvojiti.

Naše znanje o kretskoj civilizaciji ponajviše dugujemo radu arheologa Sir Arthura Evansa, koji je poč. XX.st. započeo iskapanja u Knososu, centru stare Krete. Otkrio je veličanstvenu građevinu koju je nazvao Minosova palača, prema mitskom kretskom kralju Minosu, koji se pojavljuje u nekoliko grčkih legendi. Prema grčkoj mitologiji prvi kralj Krete bio je Zeus, kojega je koza Amalteja othranila na Kreti. Zeus se kao mladić pretvorio u bika i oteo Europu, kćer feničkog kralja, koja je na obalama Fenikije brala cvijeće, te je na leđima odnio na Kretu. Iz te veze rodila su se tri sina, a jedan od njih bio je Minos, koji se uskoro pokazao i najsposobnijim pa je u borbi za vlast među braćom izašao kao pobjednik. Spominje ga se kao pravednog vladara koji je vladao u skladu sa zakonima koje mu je ostavio sam Zeus.       

 

Jedna od najpoznatijih legendi je ona o Minotauru, čudovištu koje živi u labirintu, a Grci su mu prisiljeni kao žrtvu svakih nekoliko godina prinositi sedam mladića i sedam djevica. Ta legenda govori o sjećanju Grka na moćnog vladara koji je kontrolirao veliki dio Egejskog mora. Prema kralju Minosu i cijela kretska kultura naziva se minojska kultura. Još je grčki povjesničar Tukidid pisao o Minosu kao prvom vladaru koji je vladao morem i morskim putovima, a taj se oblik vladavine naziva talasokracija ( grč. thalasa – more, kratein – vladati ).           

Freska na kojoj je prikaz rituala preskakanja bika.

Slika 2: Freska na kojoj je prikaz rituala preskakanja bika. Mnogi istraživači koji se bave kretskom kulturom pretpostavljaju da ovakav opasan ritual predstavlja vjerski događaj, koji završava žrtvovanjem bika i gozbom kojom se slavi božja naklonost u donošenju obilja njihovom društvu. Osim toga, ovakvi događaji pokazuju važnu ulogu bika, kao utjelovljenje snage, pa ne čudi što nas uz Kretu kao prva asocijacija veže Minotaur.

U znak potvrde Minosove vlasti nad Kretom i okolnim morem, bog mora Posejdon poslao je Minosu bijelog bika kojeg je ovaj trebao žrtvovati, ali je odbio. Posejdon se naljutio i učinio da se u bika zaljubi Minosova žena Pasifaja, koju je Minos jaaaaaaaako volio. Plod takve ljubavi bio je Minotaur (polučovjek-polubik).

            Minosova palača zauzimala je veliku površinu i sastojala se od impresivnog stubišta, mnoštva krila, dodataka i skladišta, uglavnom od velikog broja prostorija pa je prema legendi poznata i pod nazivom Minotaurov labirint ( naziv labirint potječe od labrisadvoglave sjekire koja je bila simbol kraljevske vlasti, a bio je prikazivan po zidovima palače ). Legenda također kaže da je graditelj palače bio Dedal. Gradnja palače pokazala je i zavidnu tehničku sposobnost graditelja, naime palača je imala tekuću opskrbu pitkom vodom i riješenu odvodnju.

            Legenda i mitologija kažu da je Minosu Dedal preporučio gradnju takvog objekta iz kojeg Minotaur nikada ne bi mogao izaći, ali to isto ne bi mogao učiniti niti jedan drugi svjedok postojanja Minotaura. Minos zbog velike ljubavi prema ženi nije želio ubiti Minotaura, ali nije želio niti da se pročuje za njega.

            Dedalu je kao svjedoku Minos zabranio odlazak sa Krete, ali Dedal je zajedno sa svojim sinom Ikarom odlučio pobjeći preko neba, jer je kretska mornarica dobro čuvala sve izlaze s Krete. Načinili su krila od ptičjih pera i voska i krenuli prema Ateni, ali mladi Ikar previsoko je odletio, pa mu je sunce istopilo vosak, nakon čega je uslijedio pad, a Dedalu je ostao bol u duši zbog gubitka sina. Sam Dedal otišao je na Siciliju, gdje je po njega došao Minos, ali je Dedal kao poznati graditelj u dosluhu sa tamošnjim kraljem izgradio tajni vodovod kojim je na Minosa pustio vrelu vodu dok se ovaj tuširao nakon dugog puta s Krete. Najzahvalniji su mu bili Atenjani koji su dopustili Dedalu povratak u Atenu iz koje je davno istjeran zbog ubojstva svog nećaka Tolosa , na kojeg je bio ljubomoran jer je postao gotovo jednako dobar graditelj kao Dedal.             

Slika 3: Morska stvorenja su vrlo često bila motiv za dizajniranje minojske keramike. Ova hobotnica odličan je primjer stila kretskih umjetnika.

Slika 3: Morska stvorenja su vrlo često bila motiv za dizajniranje minojske keramike. Ova hobotnica odličan je primjer stila kretskih umjetnika.

Minojska kultura po svojoj je prirodi bila miroljubiva, a kao dokaz u prilog nam ide nepostojanje bilo kakve fortifikacijske gradnje kako oko palače u Knososu, tako i u ostalim centrima kretske civilizacije – Festos, Malia, Hagia Triada….

            Dobar geografski položaj Krete uvjetovao je izgradnju jake mornarice i bavljenje trgovinom, u kojoj je dominirala sjajna kretska keramika po kojoj je minojska kultura bila unikatna, a posebno su bile poznate i cijenjene keramičke posude oslikane morskim temama, npr. ribe,

Disk iz Festosa

Slika 4: Disk iz Festosa, na kojem je prikazan najstariji oblik pisma na Kreti.

morske biljke, hobotnice…. tzv. "morski stil". Trgovina je pomogla u širenju kretskog utjecaja širom istočnog Sredozemlja, jer su Krećani uspostavljali trgovačke postaje preko kojih su distribuirali svoje proizvode. Taj utjecaj bio je najjači negdje između 18. i 15.st.B.C., kada je minojska kultura bila na vrhuncu moći.

            Karakteristika kretske kulture je i u činjenici da je ona bila i prva europska "pismena" kultura, naime Arthur Evans iskopao je u Knososu i pločice sa pisanim tekstom, koje je nazvao linear A i linear B pismo. Linear A pismo (koristili su ga Krećani za pisanje svog jezika)  još nije odgonetnuto, dok je linear B (koristili su ga Ahejci za zapisivanje svog jezika) dešifrirao lingvist Michael Ventris (1952.g.). Pokazalo se da je poprilična sličnost između pisma na Kreti i arhajskog grčkog pisma, što dokazuje međusobni utjecaj minojske i rane grčke kulture, tj. prisutnost Grka na Kreti tijekom 15.st.B.C. za kada je datirano linear B pismo. Dok su bili tamo Grci su naučili koristiti kretsko pismo za pisanje svojim jezikom.

            Propast kretske civilizacije povezuje se za prirodnu katastrofu, vjerojatno erupciju vulkana na otoku Theri (današnji Santorin), a otok su zauzeli Ahejci, grčko stanovništvo (krajem 15.st.B.C.).

Mikenska kultura, 2000. – 1100. B.C.

            U vrijeme najveće moći Krete počinje i na grčkom kopnu, na poluotoku Peloponezu u pokrajini Argolidi nagli uspon kulture koja je po najvećem gradu Argolide – Mikeni – nazvana mikenskom kulturom, a trajala je od oko 2000.B.C. do oko 1100.B.C. Mikena je prema tome i najstariji grad na europskom kopnu. Osim Mikene značajniji gradovi mikenske kulture bili su Pil, Tirint, Sparta, Teba

            Nastanak mikenske kulture uvjetovan je doseljenjem grčkih plemena koji su bili dio velike obitelji indoeuropskih naroda oko 2000.B.C. Glavne plemenske skupine bili su Ahejci (nosioci mikenske kulture); Jonjani i Eoljani. Njihova najezda izazvala je otpor domaćeg stanovništva na grčkom kopnu – Pelazga, a njih su doseljeni Grci dijelom istrijebili, dijelom protjerali, a u najvećoj mjeri asimilirali. Nešto kasnije, tijekom 12.st.B.C. doselila se i posljednja skupina Grka – pleme Dorana.

            Svi Grci sebe su nazivali Helenima, a svoju zemlju Helada, takvi nazivi i danas se koriste među Grcima, dok u zapadnim jezicima prevladava poznatiji naziv – Grčka i Grci, koji su na Zapad preneseni posredstvom Rimljana.           

Agamemnonova zlatna maska

Slika 5: Posmrtna zlatna maska, koju je Schliemann pripisao Agamemnonu, pa se do danas za nju uvriježio naziv Agamemnonova zlatna maska.

Mikenu je kao i Troju, otkrio njemački trgovac i arheolog-amater, Heinrich Schliemann, nadahnut sadržajem i ljepotom, te uvjeren u vjerodostojnost Homerove Ilijade i Odiseje. Arheološke iskopine ne govore nam puno o političkoj i društvenoj povijesti Mikene, ali nam pokazuju veliko bogatstvo, a uz to vjerojatno i veliku moć Mikene za spomenuto razdoblje. Unutar zidina Mikene otkrivene su grobnice mikenskih vladara sa nevjerojatno raskošnim sadržajem: zlatne krune, dijademe, zlatni reljefi s ratnim i lovačkim prizorima, posmrtne zlatne maske, a najljepšu od njih Schliemann je pripisao Agamemnonu – legendarnom kralju koji je prema Homeru vodio pohod Ahejaca na Troju. Mikenske grobnice bile su nadsvođene sa lučnim nadvratnikom iznad ulaza u grobnicu kružnog tlocrta, i poznate su pod nazivom tholos. Najpoznatiji i najbolje sačuvani tholos nalazi se izvan zidina Mikene i poznat je pod nazivom "Atrejeva riznica", jer je Schliemann bio uvjeren da je u njoj bio pokopan Atrej, otac kralja Agamemnona.

Ulaz u Mikenu činila su impozantna Lavlja vrata, naime iznad ulaza u reljefu su prikazane dvije lavice uspravljene na zadnje noge i oslonjene o stup, a osim ljepote vrijednost je i u činjenici da trokutasti reljef ima i ulogu rasterećenja kamene grede, kao nekakva preteča rasteretnog luka. Zidine Mikene građene su od vrlo velikih kamenih blokova, pa se zbog toga nazivaju kiklopskim zidinama, jer se vjerovalo da su zidati sa takvim blokovima mogli samo Kiklopi, mitološka bića velike snage, a na taj način građene su zidine i ostalih gradova mikenske kulture.

Lavlja vrata na ulazu u Mikenu

Slika 6: Lavlja vrata na ulazu u Mikenu uokvirena debelim i masivnim zidinama, koja na dobar način pokazuju zašto je postojalo uvjerenje da su mikenske zidine gradili kiklopi.

Mikenska kultura bila je puno ratobornija kultura od minojske kulture na Kreti, a najbolji dokaz tome su i spomenute velike zidine koje su, vjerojatno imale obrambenu svrhu, a osim toga u grobnicama je redovito pronađeno mnoštvo mačeva i ostalog oružja, što također govori o ratničkom društvu.

Svaki od gradova mikenske kulture vjerojatno je imao nezavisnost pod vlastitim vladarom, a čini se da su se svi gradovi ujedinili samo tijekom rata protiv Troje, bogatog grada u Maloj Aziji blizu Dardanela.

Troja ili Ilij je bio antički grad u Maloj Aziji, a posebno je poznat preko legendi rane Grčke. Najpoznatije priče o Troji zapisane su u epu "Ilijada i Odiseja" koji se pripisuje grčkom pjesniku Homeru i epu "Eneida" rimskog pjesnika Vergilija.

Dvostruki naziv grada dolazi od imena Ilus, kako se zvao legendarni utemeljitelj grada i od imena Tros, koji je bio Ilusov otac.

Osim legendi malo je poznato o stvarnoj povijesti grada, ali važnost grada lako je uočljiva prema položaju u neposrednoj blizini tjesnaca Helesponta ili današnjih Dardanela. Zbog tako važnog strateškog i trgovačkog položaja ne začuđuje činjenica da su arheološka iskapanja, koja je kao i u Mikeni započeo Heinrich Schliemann, dokazala postojanje 9 slojeva, tj. 9 gradskih naselja iz različitih povijesnih razdoblja. Pretpostavlja se da je Troja o kojoj govore najpoznatije legende sloj VIIa.

Trojanski rat

            Prema antičkim grčkim mitovima Trojanski rat rezultat je incidenta na svadbenoj svečanosti Peleja, kralja Tesalije i Tetis, morske božice. Svi bogovi i božice bili su pozvani, osim Erine, božice nesloge. Erina se našla uvrijeđenom i odlučila se na osvetu, pa je poslala zlatnu jabuku (kasnije poznata kao jabuka razdora) s porukom "Najljepšoj!". Ubrzo je pukla svađa između Here, Afrodite i Atene, jer je svaka tvrdila da jabuka pripada njoj. Presudio je Paris, sin trojanskog kralja Prijama, koji je jabuku dodijelio Afroditi jer je ona njemu obećala Helenu, najljepšu ženu na svijetu. Helena je već bila žena Menelaja, kralja Sparte, ali kada je Paris došao u Spartu ona je pobjegla s njim u Troju. Menelaj i njegov brat Agamemnon organizirali su veliku grčku ekspediciju protiv Troje. Grčka vojska uključivala je i poznate heroje kao što su Ahil, Ajant, Nestor, Odisej…

            Grčka vojska opsjedala je Troju 10 godina, ali nisu mogli osvojiti dobro utvrđeni grad. Rat je pošao po zlu za Grke nakon što je Ahil poslije svađe s Agamemnonom napustio bojište, a Trojanci su predvođeni svojim junakom Hektorom gotovo potjerali Grke na njihove brodove. Ahil se vratio u bitku nakon što je Hektor usmrtio njegovog najboljeg prijatelja, Patrokla, a Ahil je ubrzo osvetio Patroklovu smrt. Ilijada koja opisuje ova događanja u desetoj, posljednjoj godini opsade Troje završava Hektorovim pogrebom, a mnoge grčke legende opisuju slijedeće događaje.

            Trojancima su u pomoć stigli saveznici – Etiopljani i Amazonke (žene-ratnice). Ahil je pobijedio Pentezileju, kraljicu Amazonki i Memnona, kralja Etiopljana, što je omogućilo Grcima da pobijede svoje neprijatelje. Ubrzo je Paris uz pomoć boga Apolona nanio smrtnu ozljedu Ahilu (Ahilova peta).

            Pad Troje opisan je u Vergilijevom epu "Eneida". Grci su izgradili golemog drvenog konja koji je postao poznat kao Trojanski konj, a unutar konja smjestili su se Odisej i ostali grčki ratnici, dok je ostatak Grka otplovio na brodovima. Konja su ostavili ispred zidina Troje.

            Proročica Kasandra i svećenik Laokont upozoravali su Trojance da ne unose konja u Troju ("…čuvaj se Grka i kad darove nose…"), ali oni su povjerovali jednom grčkom zarobljeniku koji ih je uvjerio da je konj svet i da donosi zaštitu bogova, na što su Trojanci uvukli konja u grad. Iste noći, dok su Trojanci slavili, Odisej i ekipa izašli su iz konja i otvorili gradsku kapiju za ostatak grčkih ratnika koji su se vratili s obližnjeg otoka na koji su otplovili. Grci su vratili Helenu, pobili gotovo sve Trojance i spalili Troju. Prema "Eneidi" nekoliko je Trojanaca preživjelo, a među njima i ratnik Eneja, čiji su nasljednici osnovali Rim.

ŽIVOT I KULTURA STARE GRČKE

"Mračno doba Grčke" oko 1200 – 800. B.C.

            Trojanski rat bio je zadnji trzaj moći mikenske kulture, jer se oko 1300.B.C. grčko kopno našlo pod naletima brodova tzv. "pomorskih naroda" za koje se ne zna tko su, ali se pretpostavlja da su došli s prostora Male Azije. Oni su u potpunosti onemogućili trgovinu, a time i glavni izvor bogatstva mikenske kulture. Oko 1100.B.C. Mikena je bila potpuno razrušena, a to je rezultat invazije plemena Dorana, a njihova će najpoznatija država na grčkom kopnu postati Sparta. Snaga i silina Dorana proizlazila je iz njihovog korištenja konja i proizvodnje oružja od željeza, a ne od bronce, čime su naravno bili puno ubojitiji od ostalih grčkih plemena. Mnogi povjesničari su uvjerenja da je doranska konjica pokrenula mit o Kentaurima – legendarnim bićima poluljudi i polukonja.

            Nakon dorske invazije Grčka će potonuti u razdoblje mračnog doba, koje karakterizira snažno kulturno i civilizacijsko nazadovanje. Keramika je postala manje elegantna, u grobnicama više nema raskoši, građevine velikih struktura i javni objekti prestali su se graditi, čak je nestalo pismenosti, tj. linear B pismo je gotovo iščezlo.

            Svijetlo u mraku donosila je činjenica da tehničke vještine ipak nisu zaboravljene, tj. keramika se i dalje izrađuje, ali u puno jednostavnijem tzv. geometrijskom stilu. Grčki jezik se očuvao (iako samo govorni) u onim krajevima koje nije snažnije dotakla dorska invazija.

Grčka renesansa oko 800 – 600 B.C.

            Nakon 800.B.C. novi duh optimizma oživljava na teritoriju Grčke, dolazi do ubrzanog umjetničkog i intelektualnog razvitka. Ovo je razdoblje posebno poznato po novom literarnom stvaralaštvu – epska književnost. Pjesnici su pisali o djelima smrtnika, ali i o besmrtnim bogovima.

            Najbolji izvor grčkog stvaralaštva u ovom razdoblju je Homer i dva epa koja se u pravilu pripisuju njemu, "Ilijada i Odiseja", u kojima Grci održavaju sjećanje na svoje slavne pretke i njihov junački boj protiv Trojanaca. "Ilijada i Odiseja" je više nego opisivanje junačkih djela, ep nam donosi i prve zabilješke o grčkoj religiji, jer se većina grčkih olimpijskih bogova pojavljuju u "Ilijadi i Odiseji".

            Djelatnim nasljednikom Homera moglo bi se nazvati epskog pjesnika Hesioda, koji nam u svojem djelu "Poslovi i Dani" donosi prikaz svakodnevnog života seljaka i nepravdi u tadašnjim odnosima između ljudi. Hesiod donosi i priču o Pandorinoj kutiji, iz koje su izašle sve nevolje svijeta.

            Posebno je značajno njegovo djelo "Teogonija", koje je osnova za današnje poznavanje grčke religije, jer se u "Teogoniji" opisuje stvaranje svijeta i genealogija grčkih bogova.           

Sapfo s otoka Lesbosa

Slika 7: Slika navodno prikazuje pjesnikinju Sapfo s otoka Lesbosa, po kojem će cijeli ženski homoseksualni pokret ponijeti naziv. Ona je jednostavno bila udovica u malom mediteranskom mjestu, pa možete pretpostaviti kakve bi priče o njoj kružile da se družila s muškarcima. Zato se družila s prijateljicama, prema kojima je ponekad znala biti i ljubomorna, što je ostalo zabilježeno u njenim pjesmama, jer joj nisu posvećivale dovoljno pažnje, naime, one su ipak bile slobodne, pa su se mogle družiti sa seoskim momcima, a Sapfo bi ostajala usamljena. Tako je jadna Sapfo ispala lezbijka, niti kriva niti dužna.

U ovom razdoblju djelovala je i pjesnikinja Sapfo sa otoka Lesbosa, koja je pisala prave himne o ljepoti djevojaka i magičnosti ljubavi. Takvi sadržaji obilježili su je kao homoseksualku, pa se pretpostavlja da je to najveći razlog što veliki dio njezinih djela nije sačuvan, tj. u srednjem vijeku Crkva baš nije bila zainteresirana za prepisivanje njezinih pjesama kako bi se očuvale.

            Zbog ponovnog razvitka trgovine i grčke kolonizacije Sredozemlja, Grci dolaze u kontakt s Feničanima od kojih preuzimaju (oko 750.B.C.) semitsko pismo alfabet (naziv alfabet dolazi od prva dva znaka - "aleph", što znači vol; "beth", što znači kuća), a Grci su to pismo prilagodili svom jeziku.

 Polis

Temeljna karakteristika grčke civilizacije bio je nastanak nezavisnih gradova-država ili polisa. U početku se pojam polis odnosio na obrambeni prostor (obično na uzvišenju) na koji se zemljoradnik ili seljak mogao povući u slučaju napada, a Akropola u Ateni je jedan tipičan primjer.

            Vremenom je oko tog obrambenog prostora izrastao grad, bez neke pravilne strukture u čemu se razlikuje od dotadašnjih gradova na Istoku.         Većina polisa bili su dosta mali (oko 100 km²), a najveći polis bio je atenski polis koji je obuhvaćao cijelu Atiku, oko 1000 km², a brojao je oko 300.000 stanovnika (Sparta je imala oko 70.000 stanovnika). Veliki grčki filozofi Platon i Aristotel tvrdili su da bi idealan polis trebao biti dovoljno mali da se svi stanovnici međusobno poznaju, a Platon je čak ustvrdio da bi idealan polis trebao imati 5040 odraslih muškaraca.           

Prikaz atenske agore ili tržnice

Slika 8: Prikaz atenske agore ili tržnice, a takvo mjesto bilo je centralno mjesto u svakom grčkom polisu. Za razliku od većine dotadašnjih gradova na Istoku, grčki polisi nisu izrastali zbog potreba trgovine u blizini rijeke ili mora, nego naprotiv što dublje u unutrašnjosti radi sigurnosti od pomorskih napada. Trgovina u grčkim polisima postaje posljedica, a ne razlog nastajanja gradova, jer glavnu ulogu u polisima dobiva agora ili tržnica (na današnjem grčkom jeziku agorazo znači kupujem), koja postaje i centar društvenog i intelektualnog života grčkog polisa.

Stanovnici svakog polisa (a to je bila samo elitna grupa ljudi, jer robovi, seljaci, žene i stranci nisu se smatrali stanovnicima polisa) bili su blisko povezani i upućeni jedni na druge, jer zajedno su odrastali i pohađali školu, a kao odrasli muškarci borili su se rame uz rame tijekom ratnih vremena. Susretali su se na debatama u Narodnoj skupštini, međusobno su se birali na razne dužnosti, kao članovi sudskih porota glasali su za ili protiv jedni drugih.

            U takvom društvu kao što je polis svaki njegov stanovnik bio je direktno uključen u politiku, sudstvo, vojnu obvezu, religijske ceremonije, intelektualne diskusije, sportske i kulturne manifestacije. Stanovnik grčkog polisa, bez obzira na svoju poziciju bio je svjestan da ima samo obveze prema polisu kao zajednici te da pri tome ne očekuje neka dodatna prava. Grci nisu imali tako strogo odijeljen privatni od javnog života, već je sve bilo izmiješano, a oni koji nisu znali ili htjeli komunicirati u zajednici nazivani su idiotes (danas idioti – oni koji imaju problema u komunikaciji s drugima).           

Prikaz branja maslina na keramičkoj vazi

Slika 9: Prikaz branja maslina na keramičkoj vazi. Branje maslina bilo je vrijedno uloženog truda, jer je maslinovo ulje bilo od ogromne važnosti za prosperitet većine grčkih polisa. Poznata priča o filozofu Talesu dobro ilustrira važnost maslina za Grke: Zezali su jednom prilikom Talesa: "Ako si mudar, zašto nisi bogat?" Nije odgovorio ništa, ali je nakon sezone branja maslina pokupovao jeftino sve lokalne preše za masline. Naravno, kada su preše opet zatrebale, svi su ih morali skupo kupiti od Talesa, pa im je objasnio da pametan čovjek lagano postane bogat, ako to želi.

Temelj gospodarstva u polisima bila je poljoprivreda, ali u gotovo cijeloj Grčkoj zemlja je bila škrta i stjenovita, pa se s vremena na vrijeme javljala prijetnja nedostatka hrane. Zato je jedan od najvažnijih zadataka političkih vođa u polisima bio osiguranje stalnog snabdijevanja polisa najvažnijim namirnicama kao što je žito. Neki polisi su problem nedostatka hrane riješili kolonizacijom, a posebno su važne bile kolonije na obalama Crnog mora, od kuda je žito stalno pritjecalo.

            Atenski državnik i reformator Solon, pokušao je problem riješiti na drugačiji način. On je usmjerio Atenjane na uzgoj maslina, za koje je postojalo osigurano tržište izvan Grčke, a zauzvrat bi Atenjani uvozili žito.

GRČKA KOLONIZACIJA

         Ni nakon provala Dorana i utemeljenja naseobina na grčkom tlu, kretanja Grka nisu prestala, a naročito su se intenzivirala u razdoblju od VIII do VI st.B.C., koje se u historiografiji naziva razdobljem velike kolonizacije.

            Glavni uzrok velikoj kolonizaciji Grka leži u prenaseljenosti grčkog polisa i s tim u vezi, nedostatkom hrane. Prema starim propisima, polis je imao određeni broj zemljoposjeda koji je odgovarao broju stanovnika. Zemljoposjed (kleros) nije se mogao dijeliti, nego se ostavljao najstarijem sinu ili nekom drugom najbližem srodniku u nasljedstvo, pa su mlađa braća, na taj način, činila višak stanovništva. Naravno, razlozi za odlazak iz matičnog polisa nisu ležali samo na nedostatku obradivih površina, mnogi su odlazili zbog trgovačkih razloga, sitniji obrtnici, koji su bili pregaženi od jače konkurencije, nadaju se boljem uspjehu negdje drugdje, ….itd. Potrebno je naglasiti da grčka kolonizacija nikada nije imala namjeru podjarmljivati druge narode ili plemena, niti se obogatiti pa se vratiti doma, već je cilj bio osnivanje naseobina za trajno naseljavanje. Poznati Ciceron je jednom prilikom napomenuo da "grčke naseobine činile su bogat porub na velikoj tkanini barbarskog svijeta", time je želio reći kako su grčka kultura i civilizacijska dostignuća potakla razvoj dotad zabačenih i neciviliziranih prostora. Bez obzira koliko daleko Grci otišli, nekoliko stvari ih je uvijek držalo zajedno, a to su prije svega jezik, religija, Delfijsko proročište i olimpijske igre. Za naseljavanje su se birale nenaseljene ili slabo naseljene obale s pogodnim lukama. U početku su novi gradovi nastajali u užoj domovini Grčke, na obalama i otocima Egejskog mora, a u kasnijem razdoblju odlazilo se i tisućama kilometara daleko.

            Osnivanje naseobina bilo je vezano za neke običaje i formalnosti. Prvo bi se obraćali nekom proročištu, najčešće delfijskom, a ako bi odgovor bio pozitivan, matični bi polis odredio organizatora putovanja, čija je glavna dužnost bila da po dolasku na mjesto nove naseobine raspodijeli zemlju. Nakon izmjere terena, određivalo bi se mjesto za hram boga ili božice zaštitnika, a zatim bi se zemlja klasificirala, čime bi svaki doseljenik dobio svoj kleros, koji se sastoji od terena za gradnju kuće i zemlje za obradu.

            Nove naseobine grčkih građana bile su potpuno pravno i ekonomski neovisne od matičnog polisa. Imale su svoje zakonodavstvo, administraciju i kovale su svoj novac. Ako je bilo potreba međusobno su se pomagali, ali je isto tako znalo doći i do neprijateljstava.

Prostori grčke kolonizacije

         Osobito privlačno područje Grcima bila je južna Italija i Sicilija, zbog blizine i plodnosti zemlje. Zbog mnoštva grčkih naseobina taj prostor je stekao naziv Magna Graecia (Velika Grčka). Smatra se da su prvu naseobinu osnovali iseljenici iz polisa Kume u maloj Aziji, koje je navodno vodila golubica do obala Italije i ondje sletila na obali zaljeva. Na tom je mjestu utemeljen grad, koji je prema matičnom polisu nazvan Cumae (Kuma). Kada je Kuma postala prenapučena, mladi ljudi su iselili i nakon jednodnevne plovidbe osnovali Neapolis (Novi Grad), današnji Napulj. Na južno talijanskom prostoru, od važnijih polisa, osnovan je Tarant (Tarent), koji je imao najbolju luku u južnoj Italiji i vrlo plodnu okolicu. Na Siciliji je također utemeljen niz grčkih polisa – Sirakuza, Mesana, Selinunt, Taormenij…           

Glava božice Artemide

Slika 10: Glava božice Artemide

Sredinom VII st.B.C. Grci su dospjeli daleko na zapad, pa su čak prošli i Heraklove stupove (Gibraltar). Na tom su pravcu osnovali mnoge gradove na današnjim obalama Francuske i Španjolske, od kojih je najvažnija, i danas velika luka, Masalia (Marseilles).

            Na istočnoj obali Egejskog mora, osnovane su naseobine, koje će ubrzo postati velika trgovačka središta, kao što su Efez, Milet ili Smirna, a na Bosporu će niknuti Bizantij, glavni centar za distribuciju žita Ateni i buduća prijestolnica Istočnog Rimskog Carstva, odnosno Bizanta.

Grci na Jadranu           

Kairos, božanstvo sretnog trenutka

Slika 11: Kairos, božanstvo sretnog trenutka.

Vrhunac grčke kolonizacije naše obale dostignut je tijekom IV st.B.C. Sirakuški tiranin (Sirakuza na Siciliji) Dionizije Stariji pokušao je ostvariti što čvršću kontrolu trgovine na Jadranu, pa je u tu svrhu osnovao Ankon (današnja Ancona u Italiji), ali s tim prostorom nije bio zadovoljan jer talijanska obala nije pogodna za plovidbu kao naša strana. Zato je Dionizije krenuo u potragu za dobrim uporištem i lukom na istočnoj obali Jadrana, i uskoro utemeljio koloniju Issa (Vis). Vrlo brzo će Grci s otoka Korkire (Krf) osnovati Korkyru Melainu (Crna Korkira, na Korčuli, zbog guste crnogorične šume), a kolonisti s otoka Pharosa u Egejskom moru osnovat će Pharos (Stari Grad na Hvaru). Zbog trgovine s domaćim stanovništvom na obali, Grci sa Issa osnovat će svoje trgovačke faktorije na obali – Tragurij (Trogir) i Epetij (Stobreč, kraj Splita).

            Najvrjedniji ostaci grčke kulture pronađeni na našem području su npr. reljef Kairosa,  boga sretnog trenutka (bit će sretan onaj koji uspije dotaknuti čuperak kose Kairosa u trku), pronađenog u Trogiru,  i glava kipa božice Artemide, pronađena na Visu. Grčki natpis iz Lumbarde na Korčuli (tzv. Lumbardska psefizma) govori o uređenosti imovinsko pravnih odnosa među grčkim kolonizatorima na Korčuli.

povijesni @ 00:24 |Komentiraj | Komentari: 0
Indija - Lekcije iz povijesti za prvi razred srednje škole

DRAVIDI           

Najstarije kulture doline Inda bile su smještene na prostorima današnjeg Pakistana i sjeverozapadne Indije.

Najstarije kulture doline Inda bile su smještene na prostorima današnjeg Pakistana i sjeverozapadne Indije.

Najstariju civilizaciju i kulturu Indije razvili su Dravidi u razdoblju od 2500 – 1500. B.C. Njihovo podrijetlo, pa i najranije pismo do dan danas je ostalo zagonetka koju treba riješiti. Njihovi nasljednici danas nastanjuju južni dio Indijskog potkontinenta (zbog pritiska Arijaca koji su oko 1500. B.C. sa sjevera prodrli u Indiju) i mogu se pohvaliti da su u mogućnosti pratiti svoje korijene i do 4.500 godina unazad.

            Usprkos mnogim nepoznanicama, dravidska kultura bila je na vrlo visokom nivou, a urbanistički savršeni gradovi uz rijeku Ind – Mohenjo Daro i Harappa, posebno su se isticali. Raspored glavnih ulica bio je planski napravljen i sjekle su se pod pravim kutom, kuće imućnijih imale su kupaonice i uređena dvorišta, složeni

Ostaci grada Mohenjo - Daro

Slika 2: Na slici su prikazani ostaci grada Mohenjo - Daro, jednog od centara visoke civilizacije doline Inda.  Na središnjem dijelu slike vidimo kupališni kompleks, okružen manjim prostorijama koje su vjerojatno služile kao garderobe. Kultura stanovanja bila je vrlo visoka, a kuće su građene od opeka, te su bile prilično prostrane. Svaka je imala kupaonicu i bunar, a mnoge su čak imale zahode povezane s gradskim kanalizacijskim sistemom.

pokriveni kanalizacijski sistemi sa otvorima i septičkim jamama te javni bunari bili su dokaz visokih higijenskih uvjeta koji su vladali u spomenutim gradovima. Osim toga postojale su i velike javne kupaonice za one siromašnije, koji si nisu mogli priuštiti gradnju vlastite kupaonice u svom domu.

ARIJCI

            Indoeuropski narod, Arijci prodiru na prostore dravidske kulture oko 1500. B.C., a sa sobom donose i indoeuropski jezik – sanskrt (jedan od najstarijih indoeuropskih jezika, uz hetitski i grčki), a na sanskrtu pojam arijci (arya) znači "plemeniti" ili "gospodar zemlje" (u tom je kontekstu u XX st. Hitler nazivao njemački narod arijskim narodom, tj. gospodarskom rasom). Nakon prestanka osvajanja, Arijci preuzimaju sjedilački način života, a od tada počinju razvijati prilično složeni vjerski sustav – hinduizam.

HINDUIZAM           

Hinduistički vjernici ulaze u svetu rijeku Ganges

Slika 2: Hinduistički vjernici ulaze u svetu rijeku Ganges.

Glavna religija u Indiji, te jedna od najstarijih postojećih religija u Svijetu, koja osim vjerskog ima snažan kulturni i socijalni utjecaj na stanovništvo Indije. Prije svega to podrazumijeva podjelu na kaste, što je jedna od temeljnih odrednica hinduizma.

            Hinduizam (kao i mnoge istočnjačke religije – budizam, džainizam …) vjeruje u besmrtnost duše i stalni ciklus ponovnog rađanja ili reinkarnacije. Čovjekov život uvjetovan je njegovom karmom (učinjena djela) iz prethodnog života, tj. dobra djela i kvalitetan život kojim je ispunjavao vjerske i božanske naloge (dharma), podižu ga nakon reinkarnacije u viši status. U obrnutom slučaju može se čovjek reinkarnirati kao crv ili rob.

Vjerski cilj je osloboditi se svih ovozemaljskih opterećenja i utjecaja karme, a tada se prelazi u više stanje svijesti, tzv. mokša (nirvana u budizmu). Kako budući život ovisi o sadašnjim naporima, logično je da hinduizam potiče pojedinca na marljivost, duhovni napredak, društvenu odgovornost i sl.

            Izvor vjere u hinduizmu čini nekoliko svetih tekstova: Vede, Purane, Manu Smirti (Manuov zakonik), veliki epovi kao Ramayana, Mahabharata i Bhagavad Gita (ovi epovi ponajviše se bave moralnim postavkama hinduizma, te daju određene životne pouke).

Vede – na sanskrtu "znanje", a to je najstariji sveti tekst hinduizma. Predstavljaju filozofska razmišljanja o prirodi Brahmana, vrhovne božanske sile. Sastoje se od nekoliko veda, od kojih je najstarija Rig-Veda (pjesme znanja), koja govori o predhinduističkoj vjeri Arijaca.

Manu Smirti (Manuov zakonik) – prema hinduskoj mitologiji čovjek koji je sistematizirao vjerske i socijalne zakone hinduizma i postavlja temelje kastinskog sistema indijskog društva. Kremu indijskog društva čini kasta brahmana – svećenici, a u novije vrijeme visoko obrazovani ljudi koji preuzimaju važnije poslove u državi. Slijedeću kastu po hijerarhiji čine kšatrije – vojnici i vladarske obitelji; vajšije – cjelokupno slobodno arijsko stanovništvo, radnici, obrtnici, trgovci…; šudre – obavljaju najteže poslove. Izvan kastinskog sustava je sloj stanovništva poznat pod nazivom parije ili nedodirljivi, jer se bave "sramotnim" poslovima.

            Dio Manuovog zakona čini Dharma (ispunjavanje božanskih zakona), koja opisuje četiri glavna čovjekova životna cilja: 1) ispunjavanje vjerskih dužnosti (dharma); 2) fizičko uživanje i uživanje u seksu (kama); 3) ostvarenje materijalnog uspjeha u poslu (arta); 4) duhovno oslobođenje (mokša).

HINDUISTIČKA BOŽANSTVA

Božanstvo Shiva

Slika 3: Božanstvo Shiva

Brahman – božanska sila koja ispunjava sav prostor i predstavlja univerzalnu dušu svijeta. Svaki pojedinac koji želi doseći duhovno savršenstvo mora otkriti Brahmana u sebi. Pojavljuje se u tri glavne forme (trimurti): Brahma (stvoritelj svega); Vishnu (održavatelj) i Shiva (rušitelj, ali ne u klasičnom razarajućem smislu, jer Shiva razara svijet da bi ga opet stvorio u savršenijoj formi)

BUDIZAM           

Budizam nastaje spoznajom bogatog princa Siddharte Gautame (oko 6.st. B.C.) da je svijet ispunjen patnjom i nesrećom, a da je za mnoge loše stvari kriva kastinska podjela u Indiji. Ubrzo je napustio lagodan život, ženu, djecu i okrenuo se potrazi za vjerskim prosvjetljenjem. Nakon šestogodišnjeg lutanja i duboke meditacije objavio je svojim učenicima razloge mnogih patnji i načine kako izbjeći nesretno postojanje. Prozvali su ga Buddha, što na sanskrtu znači prosvijetljeni.




  • Prava vjera
  • Pravilan način života
  • Pravilna odluka
  • Ispravna težnja
  • Ispravna riječ
  • Pravilno mišljenje
  • Ispravan čin
  • Pravilna meditacija
Poznata skulptura Stojeći Buddha.

Slika 4: Poznata skulptura Stojeći Buddha.

            Životnu patnju moguće je izbjeći samo prekidom stalnih ciklusa reinkarnacija i isključivanjem od bilo kakvih zemaljskih potreba. To je moguće učiniti meditacijom koja će nas na kraju dovesti do savršenog mira i sreće, te neosjetljivosti za bilo kakvim potrebama. Takvo stanje Buddha naziva nirvana. Pri tome čovjek mora osigurati svoju karmu pravilnim prolaskom plemenitog osmeročlanog životnog puta:

DŽAINIZAM

            Još jedna religija s indijskim korijenima koja vjeruje da svako živo biće posjeduje vječnu dušu (jiva) i privremeno tijelo. Svaka jiva se reinkarnira nebrojeno puta u razna tijela prije nego postane slobodna i zaživi vječno u stanju apsolutnog znanja i blaženstva. Pravi pristalice džainizma izdvajaju se od svakodnevnog života i okreću se samotnjaštvu. Ne smiju ubiti niti jedno živo biće. Ne posjeduju nikakva dobra osim metle i štapa (metlom tjeraju kukce da ih ne zgaze dok hodaju). U očekivanju oslobođenja duše u stanju su zaroniti u žestoki asketizam koji ih na kraju zna dovesti do smrti od gladi i iscrpljenosti.

povijesni @ 00:19 |Komentiraj | Komentari: 0
Perzijsko kraljevstvo - Lekcije iz povijesti za prvi razred srednje škole

Ustroj Perzijskog Kraljevstva

            Indoeuropski narodi Medijci i Perzijanci naselili su područje zapadnog Irana najranije do 15.st.B.C., i bili su povezani vrlo sličnim jezikom i običajima. U prvo vrijeme Medijci su vladali Perzijancima, ali situacija se okrenula polovinom 6.st.B.C., kada je mladi i energični perzijski kralj Kir Veliki (6.st.B.C.) iznenada pokorio Medijce.           

Perzijski vladar Kambiz

Slika 1: Perzijski vladar Kambiz, sin Kira Velikog, koji je gotovo cijelu svoju vladavinu proveo u osvajanju Egipta. Herodot je o njemu pisao kao o svirepom tiraninu, koji je navodno ubio egipatskog svetog bika Apisa, ali je to vjerojatno bila grčka propaganda. Na slici vidimo kako Kambiz sa svojim trupama juriša na egipatski grad. Znajući za egipatsko obožavanje mačaka, Kambiz i njegovi ljudi koriste mačke kao štitove, zbog  čega će se Egipćani predati jer nisu željeli nauditi mačkama.

Kiru Velikom trebalo je samo dvadesetak godina da pokori zapadnu Aziju i veliki dio središnje Azije, njegov nasljednik Kambiz (6.st.B.C.) dodao je u tom osvajačkom pohodu Egipat i Libiju, a slijedeći vladar Darije (6/5.st.B.C.) – najmoćniji vladar - proširio je perzijsku vlast na sjeverozapadnu Indiju i Trakiju. Nastojanje Darija i njegovog nasljednika Kserksa (5.st.B.C.) da perzijsku vlast prošire i na Grčku završio je neuspjehom.

            Perzijsko carstvo Ahemenida (prozvano tako prema legendarnom utemeljitelju perzijske kraljevske dinastije Ahemenesu), unatoč neuspjehu u Grčkoj održalo se dva stoljeća, kada je (druga pol. 4.st.B.C.) srušeno od strane grčko-makedonske vojske pod Aleksandrom Velikim.

            U 3.st.B.C. Perzijanci su pod dinastijom Parta obnovili carstvo koje se prostiralo od Mezopotamije do Baktrije ( današnji Afganistan ).

            Prvi razlog za uspjeh Ahemenidske Perzije bila je neustrašivost i natprosječna vještina perzijskog ratničkog plemstva. U doba najveće moći mogli su podići vojsku od 300,000 ljudi, ali najmoćniju napadačku silu predstavljalo je "10,000 Besmrtnih". Perzijanci su se odrekli oslonca na  bojna kola i po uzoru na Asirce okrenuli se jurišnoj konjici. Sagradili su prvu moćnu ratnu mornaricu, u kojoj su kao sposobni pomorci-plaćenici služili Feničani i Grci.

            Drugi razlog bio je političko - diplomatske naravi, jer su Perzijanci za razliku od npr. Asiraca bili puno tolerantniji prema osvojenim narodima. Npr. kada je Kir Veliki spremao pohod na Babilon predstavio se kao štovalac glavnog boga u Babilonu, Marduka, na što su mu sami Babilonci otvorili vrata grada. Židovi su im posebno zahvalni na dozvoli za povratak u Judeju i obnovu Jeruzalemskog hrama, nakon razdoblja Babilonskog sužanjstva.

           

Perzijsko Kraljevstvo

Slika 2: Mapa pokazuje ogroman prostor po kojem se raširilo Perzijsko Kraljevstvo, pa zato ne čudi što su perzijski vladari morali dovesti državnu administraciju do savršenstva da bi mogli upravljati tolikom zemljom. Ceste su također imale veliku važnost u povezivanju brojnih satrapija, od kojih je najvažnija Kraljevska cesta, označena crvenom bojom.

Treći razlog ležao je u sposobnoj administraciji i odličnoj organizaciji države, koju je do savršenstva doveo Darije.Perzijsko Carstvo podijeljeno je na satrapije, a svaka od njih dvadeset bila je zasebna porezna jedinica i zasebna jedinica lokalne uprave. Upravitelji satrapija, satrapi bili su moćni i gotovo samostalni u svojim satrapijama, te su bili zaduženi za prikupljanje poreza i organiziranje vojske kada je za to postojala potreba, a da se ne bi previše osilili, kralj je često slao putujuće inspektore koji bi nadgledali rad lokalnih satrapa (nazivani su oči i uši vladara). Ovakav model lokalne uprave primijenili su i Rimljani kada su započeli osvajanja izvan Apeninskog poluotoka.  Po prvi puta u povijesti porezi su se mogli prikupljati u novcu, koji se u Perziji nazivao darik (prema Dariju), tj. zlatni kovani novac.

            Putovanja kroz Perziju omogućavala je mreža kvalitetnih cesta, koje su povezivale sve satrapije, a najpoznatija je bila Kraljevska cesta koja je vodila od prijestolnice Suze do Sarda  u Lidiji (gotovo na obali Egejskog mora) u dužini od 2,000km, a imala je veliki značaj u trgovini.

            Važan element koji je održavao jedinstvo države bio je i jezik, a službeni jezik bio je aramejski (aramejski je ostao službeni zajednički jezik cijele zapadne Azije preko tisuću god. dok ga nije zamijenio arapski), a također je utvrđeno poštivanje jedinstvenih zakona i prava širom Perzijskog Kraljevstva.

Darijev reljef

Slika 3: Darijev reljef i tekst na Behistunskoj stijeni u današnjem zapadnom Iranu. Darijevom direktivom uklesan je tekst o genealogiji njegove dinastije i njegovim vladarskim i vojnim uspjesima. Ono što je Kamen iz Rosette značio za odgonetavanje egipatskih hijeroglifa, to je isto Behistunska stijena značila za odgonetavanje klinastog pisma Mezopotamije. Isti tekst je pisan na staroperzijskom, asirskom i elamitskom jeziku, što je u XIX st. omogućilo Sir Henryju Rawlinsonu da riješi tajnu klinastog pisma.

            Bez obzira na sve uspjehe i relativnu blagost perzijske uprave, kraju njihove vladavine moralo je doći, jer na kraju krajeva u mnogim zemljama oni su bili stranci koji naplaćuju veliki porez, pa je otpor domorodaca bio sve češći, što je slabilo Perziju iznutra, a kasnije olakšalo posao Aleksandru Velikom.

" Kralj kraljeva "

         Perzijski kralj imao je ulogu apsolutnog i nadmoćnog vladara, posebno od vremena Darija, a nazivao se " Kralj kraljeva ". Uvijek je okružen velikom ceremonijalnom pompom na dvoru. Običavao je sjediti na visokom zlatnom prijestolju, obučen u ljubičasto-purpurnu odjeću, krasilo ga je mnogo zlatnog nakita, bio je premazan mirišljavim uljima, a posluživalo ga je mnoštvo sluga i eunuha (kastrirani muškarci). Nije smatran bogom, ali su se prema njemu svi imali ophoditi sa velikim poštovanjem, tj. obožavanjem. Svatko tko mu prilazi morao se nakloniti do zemlje (proskineza), čak i za vrijeme službenih ručkova ili večera, kralj je jeo sam u odvojenoj prostoriji gledajući goste kroz odškrinuti zastor, ako bi nakon objeda poželio s gostima popiti vino, sjeo bi na zlatom protkani kauč dok bi gosti sjedili na podu i naravno pio je iz posebnog bokala. Takav oblik kraljevske veličanstvenosti kasnije su preuzeli i mnogi rimski carevi.

            Kraljevska moć i autoritet simbolizirana je i uređenjem velikih kraljevskih palača u perzijskim prijestolnicama u Suzi i Perzepolisu. Obje palače započeo je Darije a dovršio njegov nasljednik Kserkso. Da bi se istaknula univerzalnost Perzijskog Carstva, materijal i graditelji dolazili su iz svih kutaka velikog Carstva, a pažnja je posvećena i različitim stilovima gradnje.           

Palača u Perzepolisu

Slika 4: Rekonstrukcija palače u Perzepolisu, koja je u stvari kompleks nekoliko raskošnih palača, trezora i administrativnih institucija.

Palača u Perzepolisu postavljena je na povišenu terasu, kako su to radili u Mezopotamiji; unutar palače bila je velika dvorana stupova (tzv. " Dvorana stotinu stupova ") po uzoru na Egipat; kapiteli stupova oblikovani su u asirskom stilu…itd. Perzepolis je inače bila ceremonijalna prijestolnica, koja se sastojala od nekoliko unutrašnjih palača: Apadana (dvorana za prijeme Darija I); Tachara (zimska palača Darija I); Kserksova prijestolna palača (to je već spomenuta "Dvorana 100 stupova")…

            Taj sjajan kompleks palača spalio je Aleksandar Veliki, a mnogi kao razlog spominju osvetu zbog perzijskog uništavanja Atene.

Zoroastrijanizam

         Zoroastrijanizam je bila religija Perzije sve do dolaska islama u 7.st.A.D., ali zoroastrijanizam je do danas preživio u malim zajednicama, ponajviše u Indiji. Temeljne postavke zoroastrijanizma uključuju:  

dualizamideja o velikom sukobu između dobra i zla;

eshatologijatvrdnje oko skorog dolaska smaka svijeta;  

soteriologijavjerovanje u dolazak spasitelja.

            Religija je utemeljena od strane proroka Zarathustre (Zoroaster na grčkom), a njegova učenja sačuvana su u gatama (pjesme), djelu svete knjige zoroastrijanizma – Aveste.

            Prema učenju Zarathustre vrhovni bog je Ahura Mazda, stvoritelj svijeta, a oko njega se okupljaju dobra božanstva Istina, Pravda, Pobožnost…itd, čije bi ideale ljudi trebali slijediti. Ahura Mazdi bio je suprotstavljen Ahriman – utjelovljenje zla i laži. U tom sukobu očituje se ideja dualizma, tj. sukoba Dobra i Zla.

            Prema Zarathustrinom učenju nakon tisuća godina doći će Sudnji dan kada će Ahura Mazda trijumfirati, i suditi svim ljudima koji su ikada živjeli. Takvo suđenje obavit će se uz pomoć vatre koja je prema zoroastrijanizmu simbol čistoće. Oni koji su izabrali Dobro i slijedili prave etičke vrijednosti stići će u Raj, a ostali će patiti u kraljevstvu vječne tame.

            Zoroastrizam je postala gotovo službena religija u Perziji, pa su se i perzijski vladari predstavljali kao službenici Ahura Mazde, ali s vremenom se polako vraćalo obožavanje nekih starih božanstava, pogotovo starog boga sunca Mitre, kojeg se ukomponiralo u vjeru zoroastrizma kao pomagača Ahura Mazde, a kult Mitre posebno će doći do izražaja kasnije u doba Rimskog Carstva. Učenje Zarathustre nadživjelo je Perzijsko Carstvo i utjecalo na druge vjere, npr. kršćanstvo, manihejstvo i na neke heretičke vjere u srednjem vijeku.

povijesni @ 00:17 |Komentiraj | Komentari: 0
Feničani i Židovi - Lekcije iz povijesti za prvi razred srednje škole

 FENIČANI

         Većinsko stanovništvo uskog pojasa istočne mediteranske obale bili su Kanaanci, semitski narod koji je nastavio razvitak civilizacije koja je proslavila grad Ugarit oko 1400.g.B.C. Grci su stanovnike tog područja nazvali Feničani, jer je to grčki naziv za purpurnu boju, pa se taj naziv uvriježio i kod svih povjesničara.

            Kao i Sumerani, Feničani su živjeli u nezavisnim i često posvađanim gradovima-državama. Najveći i najvažniji bili su: Arad, Biblos, Sidon i najveći od svih Tir. Svi gradovi su imali svog kralja kojeg je kontroliralo i savjetovalo vijeće starijih, najčešće vodećih gradskih trgovaca. Najslavnije doba feničke kultura trajalo je od 11. – 8.st.B.C.

            Bili su poznati veletrgovci, pomorci, trgovci robljem. Veliki profit feničkim trgovcima donosio je dobar geografski položaj, jer su postali glavni posrednici između Mediterana i Mezopotamije (pa i dalje prema Istoku). Osim posredničke trgovine bili su i poznati obrtnici, posebno u izradi namještaja od kvalitetne cedrovine, a najpoznatiji su bili u proizvodnji purpurno bojane tkanine (iskustvo o tome naslijedili su od ugaritskih obrtnika, a boja se dobivala od lokalnih školjaka koje su ronili robovi) koja je bila jako skupa i mogli su je priuštiti samo najbogatiji. Bili su također sjajni izrađivači nakita od raznih metala i pravi umjetnici u izradi ukrasnih predmeta od bjelokosti. Kao sposobni graditelji spominju se i u Bibliji, gdje se navodi da je Hiram kralj Tira osigurao izraelskom kralju Solomonu kvalitetno drvo i graditelje za hram u Jeruzalemu.           

Tipična fenička trirema

Slika 1: Tipična fenička trirema, najsavršeniji i najbrži brod svog vremena, s kojim su Feničani prelazili velike udaljenosti. Sposobnost orijentacije prema nebeskim tijelima omogućila je Feničanima da se otisnu dalje od obale i plove otvorenim morem, što nitko drugi u to vrijeme nije znao. Grci su zato zvijezdu Sjevernjaču, koju su Feničani najviše koristili u svojoj noćnoj navigaciji zvali Feničanska zvijezda

Orijentiranost na more učinilo je Feničane sjajnim pomorcima i brodograditeljima, koji su se mogli ponositi tada najbržim i najvećim brodovima (tzv. " trireme " – 170 ljudi za veslima na tri palube), tako da ne čudi što su Feničani prvi pomorci koji su oplovili Afriku (6.st.); izveli su prvu trgovačku plovidbu do Britanije (5.st.), neki naučnici tvrde da su doplovili čak i do Brazila. Svoje sjajne pomorske sposobnosti znali su i dobro naplatiti kao plaćenici u perzijskoj ratnoj floti.

            Najtrajnije feničansko postignuće u pomorstvu bilo je uspostavljanje trgovačkih kolonija širom Mediterana (na Cipru, u Italiji, u južnoj Francuskoj i Španjolskoj, u sjevernoj Africi, Malta, Baleari…), gdje su fenički gradovi naseljavali svoje stanovništvo, koje je sa sobom donosilo svoj jezik i običaje i na taj način se fenička kultura i civilizacija širila Mediteranom. Mnoge feničke kolonije s vremenom su postale samostalne, a najslavnija i najmoćnija od njih bila je Kartaga (koju je utemeljio grad Tir u 8.st.B.C.), koja je bila najutjecajniji grad zapadnog Mediterana, sve do sukoba sa Rimljanima nekoliko stoljeća kasnije.

            Oko polovine 8.st.B.C. fenički gradovi-države izgubili su svoju samostalnost od Asiraca, zatim od Neo-Babilonaca, Perzijanaca i ostalih osvajača koji su slijedili, ali fenička kultura je preživjela. Zbog njihovog velikog i raširenog utjecaja, ugaritski alfabet, koji su preuzeli i usavršili, prihvaćen je i od starih Grka i na taj način ostao glavno pismo do danas. 


ŽIDOVI

         Znanje o najranijem židovskom društvu gotovo u potpunosti je vezano za tekstove iz židovske Biblije (ili Starog zavjeta kako to kršćani nazivaju). Najraniji ne biblijski dokaz židovskog postojanja je natpis egipatskog faraona Merneptaha iz Nove Države (13.st.B.C.), koji je trijumfalno izjavio da je " …poharana zemlja Izrael…".

            Ako se prati Biblija, onda židovska povijest počinje u razdoblju između 2000 – 1500 B.C., kada je Abraham, prvi patrijarh odlučio povesti svoje pleme u Kanaan iz sjeverne Mezopotamije. Ono što Biblija ističe jest činjenica da je sam Bog naveo Abrahama da povede svoje ljude u Kanaan, a kao nagradu za njegovu vjeru Bog mu je obećao cijelu zemlju Kanaan. Prema Bibliji Abrahomov Bog postao je Bog svih Židova nekoliko stoljeća kasnije, vjerojatno u vrijeme faraona Ramsesa II ili spomenutog Merneptaha. Naime, mnogi Židovi su iz Kanaana zbog gladi otišli u bogati Egipat gdje su nakon nekog vremena postali robovi, i gradili gradove na delti Nila. Iz egipatskog zarobljeništva izveo ih je Mojsije preko Crvenog mora i Sinajskog poluotoka. Taj bijeg iz Egipta označava ključnu točku u izraelskoj povijesti, jer je na gori Sinaj došlo do dogovora između Abrahamovog boga i cijelog Izraela.

Samson

Slika 2: Na slici je Samson, legendarni sudac, za kojeg priča kaže da je svoju snagu crpio iz kose. Filistejcima je tajnu njegove snage otkrila Dalila, pa su ga uspjeli uhvatiti i oslijepit

Bog Jahve tada je preko Mojsija Židovima podario zakone, koji se sumirani nazivaju Deset zapovijedi, a u zamjenu za ljubav i poštovanje prema njemu, Židovi će biti njegov izabrani narod. Prema Bibliji sam Mojsije je zapisao sve Jahvine instrukcije i tako je nastala poznata Tora (ili Pentateuch ( Petoknjižje)  kako je kršćani nazivaju ), koja se sastoji od pet knjiga – 1.Knjiga Postanka (Genesis), 2.Knjiga Izlaska (Exodus), 3.Levitski zakonik (Leviticus), 4.Knjiga Brojeva (Numeri),5.Ponovljeni zakon (Deuteronomium).

Tijekom 12. i 11.st.B.C. Židovi su kompletirali osvajanje Palestine od Kanaanaca, a u to su vrijeme Židove predvodili plemenski vođe ili suci (zato se to doba i zvalo Doba Sudaca, a jedan od poznatijih sudaca bio je Samson, poznat po tome što je svoju snagu crpio iz kose). Osim Kanaanaca veliku vojnu prijetnju predstavljali su Filistejci (grupa pomorskih naroda Grci su ih zvali " Palaistinoi ", pa je po njima Palestina dobila ime), kojih su se Židovi najviše plašili, što je ubrzalo stvaranje centralističke monarhije u Izraelu.

            Prvi izraelski kralj bio je Saul (11.st.B.C.), i on je predvodio Židove protiv Filistejaca, ali bez nekog većeg uspjeha. Njegov nasljednik David (10.st.B.C.), bio je najmoćniji kralj Izraela, osvojio je Jeruzalem koji postaje židovska prijestolnica i ujedinio je sva izraelska plemena (David je poznat i po legendi o Davidu i filistejskom Golijatu, kojeg je pobijedio). Davida je naslijedio njegov sin Solomon (10.st.B.C.), poznat po vještoj administraciji i mudrosti, te kao svi veliki vladari tog perioda i po graditeljskoj ostavštini.

Zid plača

Slika 3: Zapadni zid porušenog Jeruzalemskog hrama postao je Zid plača - vrlo važan objekt u židovskoj tradiciji. U ove pukotine na zidu ljudi ostavljaju poruke nadajući se njihovom ispunjenju, te dolaze žaliti i po pitanju osobne sudbine ili kolektivne sudbine

Najpoznatije djelo mu je Hram Jahveu u Jeruzalemu, koji postaje žarište nacionalnog obožavanja Jahve (ranije je to žarište bio drveni kovčeg, tzv. Zavjetni Kovčeg u kojem su bile ploče sa Deset zapovijedi, a koji je Solomon također smjestio u hram), a ništa manje veličanstvena nije bila niti štala za konje koju je dao sagraditi i u koju je moglo stati 12,000 konja.

            Nakon njegove smrti Izraelsko kraljevstvo raspada se na veće sjeverno kraljevstvo Izrael sa prijestolnicom u Samariji, i manje južno kraljevstvo Judeja sa centrom u Jeruzalemu.

            Kraljevstvo Izrael osvojeno je u 8.st.B.C. od strane Asirije, a stanovništvo je deportirano i više se nije čulo za njih (to je poznatih biblijskih 10 izgubljenih plemena Izraela). Judeja je očuvala svoju samostalnost do početka 6.st.B.C. kada ju je pokorilo Neo-Babilonsko kraljevstvo. Stanovništvo je tada odvedeno u Babilon u zarobljeništvo (u tzv. Babilonsko sužanjstvo) a Jeruzalemski je hram uništen, ali nešto kasnije u istom stoljeću kada je Perzija zagospodarila izraelskim teritorijem dopustila je povratak nazad u Palestinu. Tada je ponovno izgrađen Jeruzalemski hram, koji postaje još važniji Židovima kao središte vjere jer su izgubili nezavisnost (ponovno je porušen 70.g.A.D. od strane Rimljana, ali ostao je čitav zapadni zid hrama, a to je danas poznati " Zid plača " u Jeruzalemu, gdje Židovi dolaze tugovati ili moliti).

            Očuvanje monoteističke vjere kod Židova i nakon gubitka nezavisnosti imalo se velikim djelom zahvaliti i brojnim židovskim prorocimaAmos, Jeremija, Ezekijel, Izaija…., koji su fanatično obećavali da će Jahve oprostiti Izraelu sve svjetovne grijehe, ako se ljudi pokaju, a Bog će im kao dokaz svoje ljubavi poslati Mesiju ("osoba koja posjeduje božansku snagu i moć"), ili pomazanika božjeg koji se po židovskom vjerovanju još nije pojavio. (kršćani također imaju vjeru u Mesiju ili pomazanika, za njih je to Isus ili na grčkom " ho christos ").

Druga bitna stvar koja je očuvala čvrstu vjeru, jest Sveto Pismo. Ezra židovski duhovni vođa sakupio je i izdao prvih pet knjiga Starog zavjeta (ili Tora koju je navodno napisao sam Mojsije), u 5.st.B.C., a nakon njega uslijedili su slični poslovi drugih učenjaka židovskih u kompletiranju Biblije.      

povijesni @ 00:14 |Komentiraj | Komentari: 0
Bliski istok, Anatolija i Levant - Lekcije iz povijesti za prvi razred srednje škole

Hetiti

         Hetiti pripadaju Indo-europskoj jezičnoj skupini naroda (polovica svijeta danas govori indo-europskim jezicima, npr. engleski, španjolski, francuski, talijanski, njemački, ruski, hindu….), čiji su korijeni u južnoj Rusiji, između Volge i Dnjepra. Ti Indo-europljani među kojima su bili i Hetiti, poharali su Babilonsko kraljevstvo uspostavljeno za Hamurabija, a Hetiti su se smjestili u Anatoliji ( današnja Turska ), gdje su formirali svoje kraljevstvo sa prijestolnicom u Hattushi. Bili su sjajni jahači i ratnici, koji su u vojnim pohodima prodirali sve do Babilona. Vrhunac moći Hetitskog kraljevstva bio je između 1400 – 1200.g.B.C., u tom je razdoblju vladao i jedan od moćnijih hetitskih vladara – Šupiluliuma, čije se vladanje poklopilo sa faraonom Aknatonom u Egiptu, pa se tada hetitska vlast proširila na prostor Sirije (Ramses je to pokušao vratiti, ali nije uspio).

            U početku je hetitsko društvo bilo ratničko, sa slabim kraljem i moćnim plemstvom, i za razliku od drugih starovjekovnih naroda kralj nije bio niti bog niti njegov predstavnik na zemlji, nego je više imao ulogu prvog među jednakima. Njega je podržavalo konjaničko plemstvo, kojima je kralj u zamjenu za vojnu pomoć dodjeljivao zemlju. Zato se hetitsko društvo često naziva primitivnim feudalnim društvom, jer podsjeća na buduće srednjovjekovno feudalno društvo. Oko 15.st.B.C. kralj je postajao sve moćniji, njegova titula postala je nasljedna, a sam kralj sve je više postajao božanstvo, kojeg su podanici oslovljavali sa " moje Sunce ", a nakon smrti postajao bi bog (vjerojatno egipatski utjecaj).

Ugarit

Ugaritski alfabet

Slika 1: Ugaritski alfabet, pisan istim načinom kako je pisano klinasto pismo, samo što je stvar pojednostavljena, pa svaki znak označava pojedini glas.

            Kozmopolitanska luka u Siriji u kojoj su funkcionirali trgovci iz svih zemalja tadašnjeg svijeta, makar je glavninu stanovništva predstavljalo domaće stanovništvo – Kanaanci. Razlog tom kozmopolitizmu leži u trgovačkoj aktivnosti gradskog stanovništva koje je spajalo istočni Mediteran i Anatoliju sa kopnenim karavanskim putem do Babilona. Kao kasnije Feničani, Ugarit je bio posrednik ili izvoznik vlastitih proizvoda (npr. purpurno obojani tekstil).

            Najvažnija ugaritska ostavština bio je najstariji alfabet, iz 14.st.B.C., sa 30 znakova za pojedini glas njihovog semitskog jezika. Taj prvi jednostavni alfabet bio je sastavljen zbog potrebe što jednostavnijeg komuniciranja u trgovačkom okruženju.

            Kasnije su taj alfabet preuzeli Feničani, a preko njih Grci, tako da je taj ugaritski alfabet postao temelj gotovo svih alfabeta u svijetu danas.

Asirija

         Asirci su bili Semiti, a jezgra njihove države bila je u gornjem toku rijeke Tigris, oko gradova Ašur i Niniva.

            Asirijski najveći uspjesi dolaze u 8. i 7.st.B.C., kada su jedna po jedna padale velike države pod asirsku vlast – Babilon, Sirija, Izrael, čak i Egipat. Asirija je postala prva država koja je vladala dvjema velikim riječnim dolinama u starovjekovnom Bliskom Istoku, tj. Egiptom i Mezopotamijom i time su Asirci formirali prvo pravo carstvo u povijesti. Moćni kraljevi-ratnici kao što su

Mapa prikazuje ekspanziju Asirskog Carstva u 7.st.B.C.

Slika 2: Mapa prikazuje ekspanziju Asirskog Carstva u 7.st.B.C., i pokoravanje starih centara Zapadne civilizacije. Sama lokacija jezgre asirske civilizacije, koja je u centru tadašnjeg svijeta na neki ih je način predodredila za buduća koncentrična osvajanja.

Tiglat-pilasar III ( 8.st.), Sargon II (8.st.) i Asurbanipal (7.st.), ulijevali su strah gdje god bi se pojavili.

            Ključ asirskog uspjeha bila je njihova vojska, koja je brojila od 100.000 – 200.000 ljudi, pa nije ni čudno što je njihov glavni bog Ašur bio bog Rata. Spremnost asirske vojske pojačana je i upotrebom željeznog oružja koje je bilo puno čvršće, plus stalne konjaničke jedinice (redovito uvježbavane) koje su služile kao glavna jurišna sila. Koristili su se mnoštvom sprava koje su im olakšavale osvajanje utvrđenih gradova.

            Za učvršćivanje vlasti na osvojenom teritoriju služili su se i sistemom masovne deportacije, tj. stanovništvo osvojenih gradova ili zemalja raselili bi daleko od matične zemlje ili čak u samu Asiriju, a njihovu bi zemlju kolonizirali stanovnicima lojalnim Asiriji. Na taj je način nestalo tzv. Deset Izgubljenih Plemena Izraela kada je Asirija u 8.st. osvojila Izraelsko kraljevstvo, čije je stanovništvo deportirano u Mezopotamiju gdje su nestali iz povijesti. Istraživanja su pokazala da su Asirci na taj način deportirali nekoliko milijuna ljudi, i uvijek su pazili da deportiraju cijele obitelji pa na taj način smanje emocionalne veze deportiranih sa domovinom.

 Prikaz Ninive

Slika 3: Prikaz Ninive, asirske prijestolnice u vrijeme vladara Asurbanipala (7.st.B.C.). Iako je bio prilično brutalan vladar, ipak mu možemo zahvaliti na utemeljenju knjižnice u Ninivi, s brojnim pločicama klinastog pisma, koje su vrlo dragocjene u proučavanju prošlosti Mezopotamije.

 

            Jezik je imao bitnu ulogu u povezivanju Asirskog carstva u kojem je glavni govorni jezik bio aramejski, iz skupine semitskih jezika, te je postao zajednički jezik cijelog Bliskog Istoka (u Palestini su na aramejskom govorili i Židovi pa i sam Isus)

            Posljednji moćni asirski vladar Asurbanipal (7.st.) utemeljio je biblioteku u asirskoj prijestolnici Ninivi, što nam je danas od najveće pomoći za razotkrivanje povijesti Mezopotamije, jer je veliki dio tekstova ostao sačuvan.

            Invazija Egipta bilo je najveće postignuće Asirije (u 7.st.), ali to je dovelo do prenapregnutosti snaga što iskorištavaju nezadovoljnici, a najmoćniji među njima – uskrslo novo Babilonsko kraljevstvo i Medija (otprilike područje današnjeg Irana) sklapaju koaliciju protiv zajedničkog suparnika, Asirije (sam kraj 7.st.).

Neo – Babilonsko kraljevstvo

         Spomenuta koalicija Kaldejaca (oni su bili dominantan narod u uskrslom Neo-Babilonskom kraljevstvu) i Medijaca dovela je do osvajanja Ninive, asirijske prijestolnice, a Asirijsko carstvo moralo je prepustiti primat na Bliskom Istoku Neo-Babilonskom kraljevstvu koje je imalo želje ponoviti slavne dane iz doba kralja Hamurabija.

Nabukodonosor

Slika 4: Nabukodonosor, koji je osim po osvajačkim pohodima posebno poznat ostao po ambicioznim graditeljskim pothvatima, što će doprinijeti percepciji Babilona kao veličanstvenog grada.

          NeoBabilonski vladar Nabukodonosor II (6.st.) poznat je po osvajanju Judeje i razaranju njezinog glavnog grada Jeruzalema. Tada je deportirano tisuće Judejaca u Babilon, a taj je događaj u kolektivnom sjećanju kršćana i židova ostao upamćen do današnjeg dana kao Babilonsko sužanjstvo. Moć velikog vladara Nabukodonosor je želio pokazati i izgradnjom mnogih građevina koje su ušle u legendu Babilona. Prije svega to se odnosi na Viseće vrtove, koji se smatraju jednim od sedam svjetskih čuda, a opisao ih je Herodot ( " otac povijesti " ), ali ništa manje veličanstvena nisu bila niti Vrata božice Ištar, koja su bila glavni ulaz u grad, koji je Nabukodonosor dao opasati i sa dvostrukim zidinama 20km dugačkim.

Viseći vrtovi Babilona

Slika 5: Viseći vrtovi  Babilona i jedno od sedam čuda starog vijeka. O njima nam je zapise ostavio grčki povjesničar Herodot. Bez obzira kako vrtovi izgledali, sigurno su bili impozantni, te su dokazivali moć i bogatstvo Babilona.

            Iako je Neo-Babilonsko kraljevstvo bilo moćno i po svojoj vojnoj snazi, najpoznatije je ostalo po dostignućima u umjetnosti i pogotovo astronomiji.

Mogli su u minutu točno izračunati nastupanje pomrčine Sunca ili Mjeseca, crtali su plan zvjezdanog neba ili što je možda najimpresivnije mogli su izračunati trajanje jedne godine matematičkim putem. Njihova otkrića prelazila su na Grke , pa na Rimljane i utjecala su na srednjovjekovnu pa čak i na modernu astronomiju.

povijesni @ 00:01 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, rujan 10, 2012
Egipat - Lekcije iz povijesti za prvi razred srednje škole

Kamen iz Rosette

Slika 1: Kamen iz Rosette na kojem su zapisana djela faraona Ptolomeja (2.st.B.C.) na tri različita pisma, što je omogućilo konačno dešifriranje hijeroglifa. Bez tog kamena značenje tekstova antičkih Egipćana možda bi još uvijek ostala zagonetka.

Povijest Egipta proučava pomoćna znanost poznata pod nazivom " Egiptologija ", a počeci joj sežu na kraj 18.st. kada je Napoleon u svoj pohod na Egipat poveo i znanstvenike. Jedan od njih, Jean Francois Champollion, uspio je dešifrirati egipatsko pismo – hijeroglife, koristeći se pronađenom kamenom pločom, tzv. " ploča iz Rosette " na kojoj je isti tekst zabilježen hijeroglifima, demotskim pismom i alfabetom.

            Temeljni izvor za egipatsku povijest je lista vladara koju je sastavio egipatski svećenik Maneto (4/3 st. B.C.), a on je podijelio egipatsko kraljevstvo na 30 dinastija i nekoliko većih razdoblja (Arhajsko razdoblje; Stara Država; Prvo međurazdoblje; Srednja Država; Drugo međurazdoblje i Nova Država). Pisao je na grčkom jeziku za potrebe Makedonaca koji su zavladali Egiptom (Aleksandar Veliki).

            Za razliku od Eufrata i Tigrisa, Nil je vrlo pouzdana rijeka, koja je svoje obale naplavljivala u vrijeme kada je to najpogodnije za poljoprivredne aktivnosti – naplavljuje u lipnju, a voda se povlači tijekom listopada. Tijekom tog razdoblja poplava, Nil za sobom ostavlja bogati sloj plodne crne zemlje u pravo vrijeme za zimsko sijanje žitarica. Nil je osiguravao Egipćane i sjajnom mogućnošću komunikacije i transporta. Rijeka teče prema sjeveru i osigurava lakoću plovidbe u tom smjeru, a istodobno glavni vjetrovi pušu prema jugu, što osigurava brodovima mogućnost plovidbe kontra struje.

Nil

Slika 2: Nil kao žila-kucavica Egipta. Osigurava plodnu zemlju i služi kao glavna transportna ruta.

Nije stoga čudno što se uz stari Egipat dodaje naziv "dar Nila". Egipat je bio znatno izoliraniji od ostalih starih civilizacija, posebno onih u Mezopotamiji, a kao rezultat takve izoliranosti, egipatska civilizacija mogla se slobodnije razvijati bez straha od osvajača, ili miješanja kultura što je karakteriziralo civilizacije Mezopotamije.

            Za razliku od naroda Mezopotamije, Egipćani su bili vrlo optimistični po pitanju svoje sudbine. Vjerovali su da su blagoslovljeni od svojih bogova, koji im šalju tako redovite poplave i plodnu zemlju. U Mezopotamiji su zato nastali prvi zakoni, da bi na umjetni način stvorili red iz kaosa, a Egipćani su jednostavno održavali taj svoj stečeni red, pa im zakoni nisu bili potrebni, jer zašto mijenjati nešto što je tako savršeno uspostavljeno.

Arhajsko razdoblje i Stara Država ( 3100 – 2200. g B. C. )         

Preddinastijski Egipat bio je podijeljen u dva kraljevstva: Gornji Egipat (uz dolinu Nila, uzvodno) i Donji Egipat (uz deltu Nila). Menes (poznat i po imenu Narmer) koji je živio oko 3000. B.C. kao vladar Gornjeg Egipta, ujedinio je Gornji i Donji Egipat te utemeljio svoju prijestolnicu u Memfisu. Glavni izvor koji nam govori o ujedinjenju Egipta je paleta za šminkanje kralja Narmera. Cijela je zemlja centralizirana u rukama kralja koji je uživao vlast kakvu je danas teško zamisliti. Dok su narodi Mezopotamije vjerovali da su njihove kraljeve bogovi izabrali kao svoje svećenike, Egipćani su bili uvjerenja da njihovi kraljevi jesu bogovi, koji su na zemlju došli donijeti red, istinu i pravdu, dakle ono već spomenuto blagostanje Egipta, koje se može objasniti pojmom ma'at (o tome nešto kasnije). Takav oblik

Stepeničasta piramida u Sakkari

Slika 3: Stepeničasta piramida u Sakkari, djelo graditelja Imhotepa za svog kralja-boga Djosera iz III dinastije.

vlasti u kojem je vladar bog naziva se teokratska monarhija. Kraljevi su u doba Stare Države predstavljani kao sinovi tada glavnog boga – Raa ili boga Sunca. Za života kralj je bio Horus (bog Neba), a nakon smrti postaje Oziris (bog Podzemlja ). Ispod kralja bila je hijerarhija svećenika i činovnika – od guvernera provincija do lokalnih skupljača poreza. Sastav egipatskog društva popunjavali su radnici, seljaci i robovi.

            Kad god bi kraljevi-bogovi imali višak financija, a to je tijekom Stare Države bilo pravilo, jer su imali monopol na svu trgovinu i poreze na sve proizvode doline Nila, pokušali bi dokazati svoju veličinu gradnjom monumentalnih grobnica – piramida, koje su postale spomenici njihove slave i besmrtnosti sve do danas. Imhotep, savjetnik kralja Djosera iz III dinastije, projektirao je i izgradio prvu piramidu u Sakkari, koja još pokazuje utjecaj zigurata s područja Mezopotamije, ali za razliku od zigurata, koji su građeni od cigle, piramide su građene kamenom. Stara Država dosegla je svoj vrhunac u vrijeme IV. dinastije, a simbole tadašnjeg bogatstva i moći

Velika ili Keopsova piramida

Slika 4: Velika ili Keopsova piramida. Savršenstvo egipatskog graditeljstva.

predstavljaju kraljevske piramide, na lokalitetu Giza (blizu današnjeg Kaira): Keopsova (najveća kamena građevina – 147m, potpuno savršenih proporcija), Kefrenova i Mikerinosova, a pokraj njih stoji Velika Sfinga kao čuvarica grobnica, vjerojatno predstavlja Kefrena. Na izgradnji piramida radili su seljaci prije sezone sijanja žitarica, kada je Nil naplavljivao, pa su bili slobodni (eto, da im ne bude dosadno).

Srednja Država ( 2200 – 1600 g. B. C. )

            Stara Država završava u anarhiji koja je u egiptologiji poznata kao Prvo Međurazdoblje. To je vrijeme kada propada centralna uprava zbog mnogih razloga, a jedan od glavnih je porast nezavisnosti mnogih lokalnih namjesnika, koji su postali gotovo samostalni vladari na svom području. Krizu su dodatno produbljivali i upadi stranaca iz Delte (sinajski beduini). A općem kaosu pridonijela je i klimatska promjena, koja je uzrokovala velike suše, pa više nije bilo bogatih naplavina Nila, što je uzrokovalo propast usjeva, pojavu gladi i očajničku potragu za hranom. Zbog takvih događanja, u to će vrijeme nastati tzv. literatura krize, ali o tome nešto više u nastavku teksta.

 

Hram Amona u Karnaku

Slika 5: Hram Amona u Karnaku. U stvari to je veličanstven kompleks hramova koji se alejom sfinga spajaju s drugim kompleksom hramova u Luxoru. Svaki vladar je nešto nadograđivao, tako da se hramski kompleks gradio od Stare do Nove Države.

Uređenu situaciju ponovno uspostavljaju kraljevi XI. dinastije, kojima je centar grad Teba i to uz pomoć moćnog tebanskog svećenstva. Vrhovni bog u Tebi bio je Amon (nevidljivo sveprisutno božanstvo), koji se ( da bi cijeli Egipat bio zadovoljan ) udružuje sa bogom Sunca Ra, te tako nastaje novi nacionalni bog u Egiptu – Amon–Ra, koji će ostati glavno božanstvo u Egiptu sve do kraja. U njegovu čast vladari Srednje Države počeli su izgradnju veličanstvenog hrama u Karnaku, a štovanje novog boga izraženo je i u imenima vladara XII. dinastije, kada čak četvorica kraljeva nose ime AMENemhet.

            Postojanost Srednje Države razorena je upadom Hiksa u 18.st.B.C.. Povjesničari još nisu u potpunosti sigurni tko su bili Hiksi (tako su ih Grci nazivali), a sami Egipćani nazivali su ih " kraljevi-stranci ". Pretpostavlja se da su bili zapadnoazijski narod sa prostora Palestine i Sirije. Vladavina Hiksa trajala je od XII. – XVIII. dinastije i to se razdoblje u egipatskoj povijesti naziva Drugo Međurazdoblje. Hiksi su bili vrlo pristojni osvajači koji su štovali egipatske bogove, gradili im hramove ……, ali bili su nepoželjni samo zato što su stranci. Egiptu su donijeli i naprednu vojnu tehnologiju, prije svega bojna kola koje vuku konji, modernije lukove i strijele što je kasnijim egipatskim vladarima omogućilo vođenje ofenzivne politike.

Nova Država ( 1600 – 1000. g. B. C. )

            Od XVIII.dinastije vladari iz Tebe uspostavljaju ponovno centralnu vlast i organiziraju Egipat kao vojnu državu. Proširili su vlast prema Maloj Aziji, gdje su došli u sukob sa drugim velikim kraljevstvom razdoblja Brončanog doba – Hetitima. Faraoni Nove Države nisu se više uzdali u geografsku izolaciju, da bi osigurali kontinuitet Egipta, već su se aktivno uključili u ofenzivne ratove ne bi li tako stvorili teritorijalne barijere između Egipta i potencijalnih osvajača. Osvajačka politika ipak će donijeti velike promjene Egiptu, jer će utjecaj s područja Plodnog polumjeseca ući u Egipat. Egipćani će se susresti s novim jezicima, religijama, …, velika bogatstva doći će ponajviše u ruke svećenicima velikih hramova, koji će postati bogati kao faraoni i sl.

            Iz doba XVIII. dinastije potječe i jedna od najpoznatijih vladarica u povijesti – Hatšepsut, koja je na vlast došla državnim udarom, koji je opravdala tvrdnjom da je to Amonova želja (navodno je Amon osobno posjetio njenu majku, pa je tako začeta mala Hatšepsut). Ona je bila kćer Tutmozisa I., a udala se za njegovog sina Tutmozisa II. kojeg je imao sa drugom ženom, a on je pak sa ženom iz harema imao sina Tutmozisa III. koji je bio legalni nasljednik prijestolja, ali mu je Hatšepsut oduzela vlast. Nije vodila ratove (tadašnje pravilo da kralj osobno hoda na čelu vojske, a ona je ipak žensko), ali je poduzimala česte trgovačke ekspedicije, posebno u Punt (vjerojatno današnja Somalija). Punt je za Egipćane bio Orientmitska zemlja blagostanja odakle su stizali mnogi proizvodi koje Egipćani nisu poznavali. Sjećanje na sebe Hatšepsut je osigurala izgradnjom veličanstvenog hrama u Dolini kraljeva (Deir el – Bahra), koji se sastoji od dva trijema: trijem božanske Hatšepsut i trijem ekspedicije u Punt.      

            Nakon njene smrti Tutmozis III. dao je izbrisati njeno ime sa svih spomenika. Sam Tutmozis III. poznat je po brojnim (17) vojnim ekspedicijama, nakon čega se Egipat proširio na Siriju i Palestinu, a Tutmozis III postao najmoćniji vladar svijeta.

            Tijekom Nove Države, tradicionalni odnos između kralja-boga i njegovog svećenstva počeo se mijenjati. Amonovi svećenici postajali su sve bogatiji i moćniji, a svećenicima Ozirisa popularnost je posebno rasla kod bogatijih Egipćana, kojima su oni osiguravali besmrtni život, naravno za dobru lovu. U takvim uvjetima pojavio se momak koji je sve te tendencije želio promijeniti. Amenofis IV, želio je odbaciti sva božanstva u cijelom Egiptu, i uvesti štovanje jednog boga, kojeg je nazvao Aton – sunčev disk. Sam faraon je promijenio

Opušteni obiteljski portret Aknatona

Slika 6: Opušteni obiteljski portret Aknatona, Nefertiti i njhovih troje djece. Obadvoje imaju kraljevski uređene frizure, što sugerira priličnu jednakost, a to je bilo dosta neobično i zato takva činjenica ide u prilog onima koji tvrde da je Nefertiti u stvari bila "gazda u kući." Sunčev disk je nad njima, i svojim zrakama im daje blagoslov, a oni to prenose na ostali narod.

ime u Aknaton (slava Atonu), a njegova prekrasna žena Nefertiti, za koju se sumnja da je igrala značajnu ulogu u stvaranju kulta Atona, mijenja ime u Nefernefruaton (najljepše od najljepšeg je Aton). Centar vladavine preseljen je iz Tebe u novo podignuti grad Aketaton (Atonovo obzorje). Svoje podanike slao je širom Egipta da sa spomenika brišu Amon-Raovo ime, jer sada je Aton stvoritelj svega, a sam faraon je njegov sin. Mnogi su se povjesničari pitali koji su motivi bili glavni za takvu dramatičnu vjersku inovaciju, jer je Aknatonova vjerska reforma u stvari prva monoteistička religija na svijetu. Da li je Aknaton bio pod utjecajem Židova koji su boravili u Egiptu? Da li je razlog bio političke naravi, tj. smanjivanje moći Amonovog svećenstva? Ili je možda faraon malo "otišao na kvasinu"? Vjerojatno nećemo nikada saznati njegov glavni motiv, ali su posljedice zato poznate. U svojoj vjerskoj zanesenosti, zanemario je državnu politiku, što su najbolje iskoristili Hetiti i zauzeli mnoga područja u Siriji.                   Reformirana religija umrla je zajedno sa Aknatonom, a sljedeći faraon to najbolje pokazuje promjenom imena Tutankaton u Tutankamon (poznat je posebno po grobnici u Dolini kraljeva koja je ostala netaknuta, tj. pljačkaši je nisu otkrili), a centar uprave ponovno je vraćen u Tebu i time Amon-Raovo svećenstvo opet preuzima vodeću ulogu u Egiptu. Aknatonovo i Atonovo ime brisano je sa spomenika, a sam Aknaton u egipatskoj predaji ostao je poznat kao " kriminalac iz Aketatona ".

Sređivanje stanja i uzlet Nove Države događa se u vrijeme XIX. dinastije i faraona Ramzesa II., koji u dogovoru s Hetitima dijeli interesne sfere u Palestini i Siriji. Taj dogovor s Hetitima bio je prvi zabilježeni diplomatski sporazum. Primirje s Hetitima omogućava Ramzesu II da vrijeme i novac troši na graditeljske pothvate. U Karnaku (blizu Tebe) dao je sagraditi dvoranu stupova posvećenu Amon-Rau, a u Abu – Simbelu sagradio je hram usječen u živoj stijeni posvećen Ramesidima.

Egipatska religija

         Velika pobožnost uvelike je diktirala način života običnog Egipćanina, jer bez vjerovanja u božansku dimenziju svojih kraljeva teško bi podnosili mnoge javne obveze, a posebno gradnju piramida. Usprkos raširenom mišljenju da su piramide gradili robovi, u stvari su ih gradili obični ljudi za svoga kralja, odnosno boga (kao što su stoljećima kasnije kršćani darovali vrijeme i novac za izgradnju velebnih katedrala).

            Egipatsku religiju vrlo je teško sumirati zbog njenih čestih varijacija u vremenu i prostoru, te zbog njenog sinkretizma – tj. kombiniranje međusobno oprečnih vjerovanja, principa, itd. Npr., u egipatskoj mitologiji vjerovalo se da je nebo krava, ili ga drže bogovi, ili stupovi, ili je nebo pak, božica rastegnuta preko zemlje i nitko se nije zabrinjavao oko tih suprotnosti. Karakteristika egipatske religije je i u njenoj tendenciji prema henoteizmu – tj. obožavanje jednog boga, ali se pri tome ne negira postojanje i ostalih bogova. Najvažniji

Slika 7: Primjer egipatskog razmišljanja o zagrobnom životu. Bogata obitelj nalazi se na izletu u lovu na ptice, gdje svatko nalazi svega u izobilju, što je u stvarnom životu gotovo nemoguće. Ispod čamca plivaju ribe tako debele da to spada u ribički raj. Čak i obiteljska mačka ulovi tri ptice odjednom.

Slika 7: Primjer egipatskog razmišljanja o zagrobnom životu. Bogata obitelj nalazi se na izletu u lovu na ptice, gdje svatko nalazi svega u izobilju, što je u stvarnom životu gotovo nemoguće. Ispod čamca plivaju ribe tako debele da to spada u ribički raj. Čak i obiteljska mačka ulovi tri ptice odjednom.

egipatski bog bio je Ra, sunce, ali je osim njega postojalo mnoštvo božanstava u ljudskom, životinjskom ili mješovitom obliku. Osim Ra važniji bogovi su još bili: Thotbog Mjeseca i mudrosti; Nutbožica Neba; Ptah i Atumbogovi Stvoritelji; Ozirisbog poljoprivrede, vegetacije i gospodar zagrobnog života (svaki kralj nakon smrti postaje Oziris); HorusOzirisov sin i bog Neba (kralj za života predstavlja Horusa). Mit o Ozirisu i Horusu jedan je od najznačajnijih egipatskih mitova.

            Za razliku od naroda Mezopotamije, Egipćani su vjerovali u zagrobni život. Svi kraljevi i moćniji svećenici gradili su si grobnice te ih ukrašavali slikama i svetim tekstovima i punili ih dragocjenostima koje će koristiti na drugom svijetu. Posebno su brinuli za tijelo nakon smrti, pa su zato razvili postupak balzamiranja (mumije). Vjerovali su da se duša ba, koja je besmrtna ponekad želi vratiti u tijelo, pa je zato balzamiranje tijela bilo neophodno.

            U vrijeme Srednje Države zagrobni život se demokratizirao, tj. svatko tko je mogao platiti zagrobne tekstove, (molitve i rituali koji su bili ključ za vječni život) mogao je provesti zagrobni život kao bog, tj. postati Oziris. Ključ za uspješni zagrobni život bio je također i tzv. posljednji sud. Vagano je srce pokojnika, a kao protu uteg služilo je pero, simbol ma'at, (ma'at je u Egiptu bila određena etička ravnoteža, tj. ma'at je bilo stanje uspostavljeno voljom bogova, u kojem je sve na svom mjestu, a poremetiti ga može najčešće ljudsko nepoštivanje volje bogova, i zato se umrlima sudi) ako bi srce prevagnulo, to je bio znak grješnog života preminuloga za što je morao biti kažnjen u zagrobnom životu.

Umjetnost i znanost

         Egipćani su bili sjajni graditelji, arhitekti i inženjeri. Savršenstvo su postigli posebno u

Hram u Abu - Simbelu

Slika 8: Hram u Abu - Simbelu koji je dao sagraditi Ramses II. Cjelokupni hram je u XX st. uz financijsku podršku UNESCO-a prebačen na višu razinu zbog gradnje Asuanske brane na Nilu.

gradnji kamenom. Osim piramida posebno bi se mogli izdvojiti kameni hramovi iz Nove Države od kojih je najpoznatiji Ramsesov hram u Abu-Simbelu, izdubljen u živoj stijeni, ispred kojeg su četiri kolosalna kipa Ramesida.

            Egipatska literatura bila je poznata po svojoj različitosti, od religijskih tekstova do pravih književnih djela. Doba kriza u vrijeme Srednje Države uzrok je nastanku specifične    " literature krize ", kada su nastala tri poznata teksta: " Žalopojka Ipu-ura "; " Razgovor očajnika sa svojom dušom " i " Proročanstva Nefer-rohua ". U Egiptu su nastali i najstariji zapisi pravih priča i bajki, a jedna od najpoznatijih je " Sinuheova priča ".  U religijskim tekstovima najznačajniji su "tekstovi piramida"; "tekstovi sarkofaga " i "knjige mrtvih" (koje su pisane na papirusu), u kojima su napisane formule i molitve koje omogućuju pokojniku da prijeđe u vječni život. U vrijeme III i IV dinastije vlast egipatskih kraljeva bila je apsolutna, pa oni nisu imali potrebe za bilo kakvim magičnim formulama koje bi im osiguravale zagrobni život. Od V dinastije započinje proces stvaranja paralelizma vlasti između velikih svećenika boga Sunca Raa u Heliopolisu i kralja. U takvoj situaciji kralj gubi nešto od apsolutne moći pa mu je potrebna pomoć svećenika prilikom prelaska u zagrobni život. (Svećenici su uvjeravali da su vladari V dinastije sinovi boga Raa i stanovite dame koja je bila žena jednog Heliopolskog svećenika). Pomoć svećenika očituje se u sastavljanju tekstova rituala koje kralj izgovara na određenim mjestima u svojoj budućoj grobnici. To su poznati tekstovi piramida, a prvi puta su zapisani u piramidi kralja Unasa iz V dinastije. Tekstovi piramida su u stvari i prvi veliki zbornik religijske književnosti.

            Egipatsko pismo najpoznatije je po hijeroglifima  ili " svetim urezima ", jer je to pismo pretežno korišteno za ukrasne natpise u piramidama, na sarkofazima, zidovima hramova…..U svakodnevnom životu najviše se pisalo na papirusu (od tuda naziv za papir), pojednostavljenim oblikom pisma, tzv. hijeratsko ili svećeničko pismo, a kasnije još jednostavnijim demotskim ili pučkim pismom.

            Egipćani su bili i dobri matematičari, mogli su odrediti " pi ", rješavati jednadžbe sa dvije nepoznanice, itd. Imali su vrlo precizan kalendar, sa godinom od 365 dana (odredili su ga promatranjem zvijezde Sirius), a Julije Cezar prenio je taj kalendar u Rim, korigiran na 3651/4 dana preživio je do danas.

povijesni @ 23:54 |Komentiraj | Komentari: 0
Mezopotamija - Lekcije iz povijesti za prvi razred srednje škole

         Prostor koji u luku prolazi od Perzijskog zaljeva do obala Mediterana, zbog svog je oblika poznat pod nazivom Plodni polumjesec, a danas je poznatiji pod nazivom Bliski Istok. Plodni polumjesec je stekao reputaciju kolijevke Zapadne civilizacije posebno zbog svojih prirodnih bogatstava biljnog i životinjskog svijeta što je omogućilo ljudsko nastanjivanje i stvaranje prve civilizacije. Stari Grci nazivali su to područje Mezopotamija, tj. "zemlja između dviju rijeka", naglašavajući time važnost Eufrata i Tigrisa za život na tom području.

            Život na jugu Mezopotamije bio je težak, ali održiv. Ljetne temperature dostizale su ogromne vrijednosti, a istovremeno je bilo vrlo malo padalina, ali zahvaljujući rijekama koje su stvarale močvarne naplavine, vlage u tlu je bilo i za vrijeme najsuših sezona. Stanovništvo se smještalo na povišeno zemljište uz močvare, koje su im osiguravale bogatstvo riječnih riba i ptica za prehranu. Na otocima usred močvara bili su pašnjaci za udomaćenu stoku i obradivo zemljište za poljoprivrednike. Močvarna trska se mogla koristiti za izradu pletenih košara, a močvarnu zemlju naučili su pretvarati u keramiku i opeku.

Sumer        



Slika 1: Reljef prikazuje Gilgameša, jednog od najslavnijih vladara starog Sumera. Prikazan je s dugom, kovrčavom bradom, koja je odraz kraljevske moći i s uhvaćenim lavom koji je metafora snage. Takve karakteristike kralja - moć i snaga, zadržale su se tijekom čitavog antičkog svijeta.

U IV tisućljeću B.C. dogodila se klimatska promjena koja je natjerala stanovnike južne Mezopotamije da dijelom promjene svoj način života. Čineći to stvorili su puno kompleksniju civilizaciju, koju mi danas nazivamo Sumerskom – najranijom civilizacijom. Podrijetlo Sumerana ostalo je nepoznanica, a njihov jezik se također ne može dovesti u vezu s bilo kojim drugim poznatim jezikom. Pretpostavlja se da su se spustili s obližnjih brda privučeni plodnom zemljom južne Mezopotamije.

            Regija je krajem IV tis. B.C. postala suša, rijeke više nisu naplavljivale u tolikoj mjeri, a močvare su polako nestajale. Kada bi rijeke poplavljivale one bi i dalje ostavljale plodan sloj zemlje u bivšim močvarama, ali problem je bio što su te poplave dolazile nepredvidljivo i u krivo vrijeme za laganu poljoprivredu. Muškarci i žene morali su naučiti kako prilagoditi takve uvjete što kvalitetnijem životu. Počeli su kopati kanale koji bi odvodili suvišnu vodu i natapali zemlju kada nedostaje vlage, ali ti postupci nikada nisu bili u potpunosti uspješni, jer su poplave bile vrlo nepredvidljive, što je uvjetovalo razvijanje snažnog pesimizma kod stanovnika Mezopotamije. Jednostavno nisu znali što ih čeka, u jednom trenutku obilje svega, a zatim potpuna nestašica, a oni ne mogu ništa učiniti po tom pitanju.

            Da bi uspjeli ostvariti prilično zahtjevne irigacijske projekte za preživljavanje u nepredvidljivom okolišu, Sumerani su razvili visoko organizirano društvo u kojem je svatko imao svoju poziciju. Njihov trud se prilično isplatio, jer oko 3000. B.C., jug Mezopotamije postao je prostor bogate proizvodnje hrane, što je omogućilo povećanje broja stanovnika. Susjedi se više nisu poznavali, a sve su oči bile uprte u centralnu administraciju koja je organizirala svakodnevni život.

            Središte sumerske civilizacije bio je nezavisni grad, a njih je na sumerskom prostoru bilo nekoliko desetaka (najpoznatiji Ur, Uruk, Kiš, Nipur, Lagaš,…) i svaki je imao svog boga zaštitnika i svog vladara, a međusobno ih je povezivala trgovina i zajednička kultura. Potreba za zemljom i vodom, što osigurava hranu, uvjetovalo je konstantne međusobne ratove, ali niti jedan od gradova nije bio dovoljno snažan da svim ostalima nametne svoju vlast, pa zato Sumer nikada nije postao centralizirana država. Najveći među sumerskim gradovima bio je Ur, koji je imao između 25.000 i 35.000 stanovnika, ali kada mu se doda prigradsko stanovništvo ta se brojka penje na gotovo 200.000 stanovnika. Svi su stanovnici gradova bili podijeljeni u tri klase: bogata aristokracija i svećenstvo; obični slobodni ljudi i robovi, to je bio prvi primjer legalne podjele ljudi prema socijalnom statusu. Ali takva nejednakost među ljudima je prihvaćena kao nešto sasvim prirodno i normalno, i svatko je prihvaćao svoje mjesto u tako organiziranom društvu s kraljem na vrhu i robovima na dnu, ali to isto tako ne znači da čovjek nije imao želja o promjeni svog statusa, a ako bi imao sreće ili sposobnosti, i nekadašnji je rob mogao postati visoko pozicionirani građanin. Kralj u sumerskom društvu nije smatran božanstvom, već je bio "samo" predstavnik bogova na zemlji, a mogao je održavati vlast onoliko dugo dok je imao podršku moćnog svećenstva i aristokracije. Za kralja je obično izabran neki od istaknutijih ratnika u čestim međugradskim sukobima. Jedan od prvih kraljeva u sumerskoj civilizaciji bio je poznati Gilgameš, kralj Uruka oko 27.st.B.C., a Sumer je dao i prvu zabilježenu kraljicu u povijesti zapadne civilizacije, bila je to kraljica Kubaba, oko 25.st.B.C.

Zigurat          



Slika 2: Moderna fotografija zigurata iz Ura, građenog oko 2100. B.C. Hram se sastoji od nekoliko nivoa, te kao stubište vode vjernike prema nebu gdje borave bogovi. Cijela struktura imala je, dakle, za svrhu premostiti udaljenost između ljudi i bogova.

Svećenici i svećenice osiguravali su veliki dio potrebne organizacije funkcioniranja grada, jer su jedini poznavali tajne kalendara i svega onoga što ide uz to. U zamjenu za svoje sposobnosti i kontakte s bogovima oni su zahtijevali određeni postotak svih proizvoda na području grada, što im je osiguralo neizmjerno bogatstvo. S tim bogatstvom počeli su izgradnju impozantnih stepeničastih hramova – zigurata, koji su bili karakteristika svakog sumerskog grada i imali su ulogu mosta između ljudi i bogova. Građeni su od opeke, koja je bila glavni građevinski materijal u nedostatku kamena. U svakom ziguratu bila je statua boga ili božice zaštitnika grada, a pravilnim ophođenjem s tom statuom upravljalo je svećenstvo. Sav rad i svi proizvodi lokalnog stanovništva pripadali su tom bogu, kip se mazio i pazio po cijeli dan. Sluge su ga prali, oblačili, mazali mirišljavim uljima, čak su mu i svirali te palili mirišljave štapiće ne bi li mu bilo ugodnije.

            Zigurat je služio i kao administrativni centar sumerskog grada, s velikim skladištima i kancelarijama za pisare. Bilo je to i mjesto druženja, svojevrsna "špica", gdje su ljudi donosili svoju robu i družili se sa sugrađanima. Osim toga u mnogim se ziguratima nalazila i zvjezdarnica, budući da su nebeska tijela imala ogromnu važnost u sumerskoj civilizaciji i religiji.

 Život u sumerskom gradu

            U sjeni zigurata ljudi su živjeli u malim kućicama s tankim zidovima koji su ih štitili od vrućine, hladnoće i buke. Žene i robovi pripremali su hranu za ukućane, a obroci su se najčešće sastojali od ječma ili pšenice, uz razno povrće, sireve, ribu, smokve i datulje. Imućniji su naravno češće mogli čalabrcnut meso. Veliki dio kalorija dolazio je od konzumiranja piva, koje je bilo jako popularno, pa je čak 40% žitarica s područja Sumera korišteno za proizvodnju piva. Tom proizvodnjom bavile su se žene i to ne samo za potrebe obitelji, već i za daljnju prodaju.           



Slika 3: Izum kotača uvelike je olakšao udaljenu trgovinu kojom su se Sumerani bavili.

Iako je prostor Mezopotamije osiguravao prvim naseljenicima mnoštvo životinja i biljaka, što je osiguravalo osnove života, to područje je ipak imalo nekih nedostataka, ponajprije kamena i metala, što je neophodno za izrađivanje oruđa i oružja. Zato su najraniji naseljenici ovisili o trgovini kojom su dolazili do potrebnih stvari, a olakšanje trgovine omogućio je izum kotača, jer se roba dovozila iz udaljenih prostora kao što su prve indijske civilizacije u dolini Inda (gradovi Mohenjo – Daro i Harappa), trgovalo se i sa Kinom, Sirijom i Arapskim poluotokom. Sumerani su u izobilju imali hrane pa su njome mogli trgovati, ali hrana je nezgodna za transport na velike udaljenosti pa su se specijalizirali na neke proizvode po kojima su postali poznati, kao što su obrada metala i tkanina.

            U sumerskim gradovima osnovna društvena jedinica bila je obitelj. Roditelji su organizirali ženidbu svojih sinova i kćeri, a ženidbeni ugovor bi se potvrdio prinosom dobara koje je žena u brak unosila kao svoj miraz. Preljubništvo je bio vrlo ozbiljan zločin koji se kažnjavao smrću, ali rastava je bila dozvoljena, s time da je žena, koja traži rastavu, ako se ponašala kao prava supruga mogla zadržati svoj miraz, a ako je zapostavljala kućne obveze i nedolično se ponašala u javnosti, nije mogla zadržati miraz, čak ju je, u tom slučaju, muž mogao zadržati u svojoj kući kao sluškinju, bez obzira što se ponovno oženio. Zakon je dozvoljavao muškarcima držati priležnice, a djeca iz takvih neformalnih veza imala su ista prava kao i legitimna djeca. Sva ta pravila imala su za cilj osiguranje obitelji kao osnovne socijalne jedinice u sve kompleksnijem društvu.

            Žene u Sumeru radile su na raznim poslovima osim kućanskih, pa su npr. vodile vinske podrume, bile gostioničarke i vrlo često trgovkinje. Neke žene su svoj kruh zarađivale preko najstarijeg zanata na svijetu, kao prostitutke, ali koje su vrlo brzo došle na loš glas u društvu, pa je zakonski određeno da se načinom odijevanja prostitutka mora razlikovati od ostalih žena. Obične žene su u javnosti nosile veo na glavi, a prostitutke i ropkinje, morale su biti gologlave, nepoštivanje tog pravila kažnjavalo se vrlo oštro – odsijecanjem ušiju.

Razvoj pisma           



Slika 4: Prikaz razvoja klinastog pisma

Najsnažniji utjecaj Sumerana na Zapadnu civilizaciju tiče se izuma pisma. Kako su se gradovi Mezopotamije razvijali i postajali sve veći i bogatiji, rasla je potreba za konkretnijim i trajnijim bilježenjem i čuvanjem podataka nego što se to moglo učiniti samo govorom i usmenom tradicijom.

            Na početku, u IV tis. B.C. Sumersko pismo sastojalo se od stiliziranih crteža objekata koje prikazuju – ptice, ovce ili kugla koja je bila znak za hranu. Takav najstariji oblik pisma nazivan je piktografskim pismom. Problem takvog oblika pisma bio je u nemogućnosti bilježenja nekih apstraktnih pojmova, kao što su npr. ljubav, mržnja, već je ostao na prikazima objekata. S vremenom se razvilo apstraktnije, ideogramsko pismo, gdje su crteže zamijenili simboli, kojima se mogao označavati glas, radnja, ili objekti. Takvo pismo sada je omogućilo kompliciranije tekstove, pa je mogao biti napisan npr. Ep o Gilgamešu. Zbog načina pisanja urezivanjem u vlažnu glinenu pločicu, što je bila karakteristika cijele Mezopotamije, pismo s tog područja dobilo je naziv klinasto, a sušenjem tih pločica zapis na njima mogao je ostati dugo sačuvan.

                  Pisari su ulagali mnogo truda i vremena da bi memorirali tisuće znakova korištenih u klinastom



Slika 5: Prikaz jedne glinene pločice sa zapisima raznih namirnica i materijala.

pismu. Oko 2500 B.C. utemeljene su pisarske škole za obuku u pisanju brojnih mladića i djevojaka čija je pismenost potrebna za održavanje palača i hramova. Mnoge sačuvane pločice s klinastim pismom otkrivaju nam da su učenici savladavali i matematiku i geometriju. U početku su i djevojke pohađale te škole, i podaci govore o brojnim uspješnim ženama pisarima, ali s vremenom zanimanje pisara postalo je ekskluzivno muško zanimanje, makar do danas razlog nije poznat. Završiti pisarsku školu i naučiti pisati i čitati, u ono je vrijeme osiguravalo vrlo prosperitetnu budućnost.

            Većina pronađenih sumerskih pločica odnosi se na razne skladišne popise, ugovore, testamente, platne liste, prijenose vlasništva i korespondencije među vladarima, što govori o uređenosti civilizacije i normalnim svakodnevnim poslovnim aktivnostima. Ali pismo je također omogućilo očuvanje mitova, te nama danas dalo uvid u nade i snove stanovnika prve civilizacije.

            Osim što nam je otkriće pisma omogućilo mali uvid u ovu sjajnu civilizaciju, osiguralo je Zapadnoj civilizaciji prednost nad onim društvima koji su ovisili samo o ljudskoj memoriji. Naime, pisanje je olakšalo prenošenje znanja, tj. nadograđivanje na prethodnim postignućima, a ne da se mora stalno iznova otkrivati i učiti iste stvari.

Akadska država           



Slika 6: Sargon Akadski. Duga brada, s kvalitetnom trajnom, prikaz je muške snage, a traka oko glave prikazuje njegovu kraljevsku čast.

Kao što sam već spomenuo, sumerski gradovi vodili su česte međusobne ratove, ali niti jedan nije uspio postići dominantnu poziciju. Takvi česti ratovi ipak su imali neke posljedice, ponajviše u iscrpljivanju gradova, materijalno i fizički, a takvo stanje otvorilo je put prvom velikom gospodaru rata u povijesti Zapadne civilizacije – Sargonu Akadskom (poznat i kao Sargon Veliki), u 24.st.B.C.. On je organizirao prvu profesionalnu vojsku u povijesti, što mu je osiguravalo snagu na koju se drugi nisu mogli osloniti, a u ravničarskom području prednost je ostvarivao i uvođenjem bojnih kola. Uskoro je proširio svoju vlast od Perzijskog zaljeva do Mediterana, a centar vladavine bio je, naravno, grad Akad. Moć Sargona dobro je vidljiva i u njegovim titulama, gdje se spominje kao "gospodar ljudi svih zemalja", "gospodar svih četiriju strana svijeta", "gospodar 4/4 zemlje"…

            Utjecaj Akađana, na prostor Mezopotamije bio je znatan, naime oni su preuzeli kulturu i pismo Sumerana i raširili ga Mezopotamijom, a njihov akadski jezik slijedećih nekoliko stoljeća ostat će glavni govorni jezik Mezopotamije. Značajan je bio i utjecaj na oblike vlasti, jer u Sumeru je vladar bio prilično ovisan o svećenicima, dok su Akađani donijeli tradiciju čvrste kontrole vlasti od strane kralja, koji postaje božanski predstavnik na zemlji, a svećenici su mu samo pomagači.

            Krajem 23.st.B.C. Akadsko kraljevstvo propada, dijelom zbog provale plemena Gutejaca sa Zagros planina, a ponajviše zahvaljujući sumerskoj renesansi i tzv. Trećoj dinastiji iz Ura, koja je ponovno stekla kontrolu na jugu Mezopotamije. Glavni vladar tog perioda bio je Ur – Nammu (22-21.st.B.C.), koji je sastavio jedan od prvih poznatih popisa zakona Zapadne civilizacije. Zakonik je sačuvan samo u dijelovima, ali zna se da su se kazne najčešće plaćale u materijalnim dobrima. Zakonik je puno posvetio standardiziranju mjera i utega u čemu se vidi tadašnja važnost trgovine.   


Staro Babilonsko kraljevstvo

            Gradovi južne Mezopotamije tijekom 21.st.B.C. potpali su pod kontrolu sve snažnijeg semitskog naroda, Amorićana. Oni su na samom kraju 21.st.B.C. napali i razorili sumerski Ur i ubrzo utemeljili svoju prijestolnicu u Babilonu, kako su taj grad nazvali Grci, a Amorićani su ga zvali Bab-ilum (božja vrata). Babilon je osnovan na vrlo povoljnom položaju, na mjestu gdje se Eufrat i Tigris približavaju jedna drugoj, što će Babilonu osigurati sjajne trgovačke mogućnosti, i s vremenom će postati najveći grad Mezopotamije i glavno trgovačko središte Starog vijeka.

            Vrhunac Starobabilonske države, koja je orijentirana na središnju Mezopotamiju, bio je tijekom 18.st.B.C., u vrijeme vladavine poznatog Hamurabija, koji je ujedinio cijelu Mezopotamiju pod svojom kontrolom. Njegovo najpoznatije postignuće, i nakon otkrića pisma, najvrjednija ostavština Starog vijeka, bio je njegov Zakonik, klinastim pismom urezan u kamenu stelu koja se danas čuva u pariškom muzeju Louvre (o Zakoniku u nastavku teksta).


Zakonodavstvo Mezopotamije           



Slika 7: Detalj s reljefa Hamurabijeve stele, koji prikazuje kralja kako stoji ispred boga Sunca Šamaša, koji mu predaje Hamurabijev zakonik.

Otkriće pisma omogućilo je pojavu jedne od najvažnijih sastavnica Zapadne civilizacije – pisane zakonike. Zapisivanje zakona bio je pokušaj unošenja reda na prostore Mezopotamije, čiji su prirodni uvjeti bili pomalo kaotični.

            Prvi zakonici nastali su već oko 2500.B.C., kada je sumerski vladar Urukagina pokušao reformirati društvo donoseći zakone koji su trebali u što većoj mjeri zaštititi pripadnike nižih slojeva društva, a da se uspostavljena društvena hijerarhija pri tome ne mijenja. Oko 2100.B.C., već spomenuti Ur-nammu sastavio je puno kvalitetniji i kompleksniji zakonik.

            Najpoznatiji zakonik antičkog svijeta, ipak je onaj babilonskog vladara Hamurabija, iz XVIII st.B.C. Njegov zakonik regulirao je gotovo svaki dio ljudskog zanimanja, od obiteljskog života, liječničkih tarifa do građevinskih pravila. Zakonik započinje dugačkim predgovorom, u kojem se objavljuje da je Hamurabija odredio Marduk – bog zaštitnik Babilona, da popiše zakone i odredi kazne za one koji ga neće poštivati. Hamurabi je, čini se, bio odlučan u uvođenju reda u svom kraljevstvu, jer uveo je zaista stroge kazne za prekršitelje. Njegov zakonik doslovce zahtjeva kaznu po principu "oko za oko", jer jedna odrednica kaže: "ako čovjek nekome uništi oko, i on će izgubiti svoje".

            Hamurabijev zakonik u potpunosti podržava socijalnu hijerarhiju Mezopotamije sa plemstvom i svećenstvom na vrhu, slobodnim ljudima i robovima na dnu. Prema toj podjeli određene su različite kazne, jer nije svejedno dali je rob ozlijedio plemića ili obratno. Ali bitno je naglasiti da su i najniži slojevi imali određena prava i bili zaštićeni Zakonikom, da kako je to Hamurabi naveo, "jaki ne bi ugnjetavali slabe".

            Hamurabi je bio svjestan ranjive pozicije žena i djece u društvu, pa je njihovoj zaštiti posvetio puno pažnje: "ženi je dozvoljeno držati trgovine i obnašati javne dužnosti", "muž ne može optužiti ženu za preljub bez dokaza" (ali ako se dokaže, kazna je bila gadna – prisilno utapanje), "ako se žena razboli, muž može oženiti drugu, ali mora nastaviti pomagati bolesnu ženu", "udovac ne može raspolagati ženinim mirazom, nego ga mora sačuvati za djecu", "muž se kažnjava ako učini incest s kćerkom"… Usprkos ovim zaštitama, žena je i dalje, uglavnom, ostajala vlasništvo svojih muževa, npr. "ako čovjek ne može plaćati dugove, može prodati ženu u ropstvo i otplatiti ih".

povijesni @ 22:58 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Komentari
 
Brojač posjeta
35266
Reklame
 
Index.hr
Nema zapisa.