Blog o povijesti - Lekcije i skripte iz povijesti
Povijest - Skripte i Lekcije
 
Pretraga Bloga
Loading
 
Lekcije
LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA PRVI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA DRUGI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA TREĆI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA ČETVRTI RAZRED SREDNJE ŠKOLE KONTAKT
Blog
četvrtak, rujan 20, 2012
Grčka civilizacija - Lekcije iz povijesti za prvi razred srednje škole

GRČKA RELIGIJA I FILOZOFIJA

OLIMPIJSKE IGRE

            Postoji mnogo legendi o nastanku Olimpijskih igara, u najvećem broju legendi bogovi su ti koji su utemeljili Olimpijske igre. Prema jednoj od tih legendi Zeus je priredio Igre zbog sreće što je pobijedio oca Krona i zavladao Olimpom.

            Najpoznatija legenda o nastanku Olimpijskih igara kaže da su one nastale kada je Ifit, kralj Elide obrativši se Delfskom proročištvu kako ukloniti kugu i ratove koji uništavaju njegovu zemlju, dobio savjet od svećenice Pitije da osnuje igre koje bogovi toliko vole.

            Povijesne Olimpijske igre počele su 776. B.C., a od tada Grci broje svoje godine prema Olimpijadama – četverogodišnjim razdobljima između dviju Olimpijskih igara. Olimpijske su igre samo jedne od četiriju velikih igara održavanih u staroj Grčkoj, jer još su postojale Istmijske, Nemejske i Pitijske, ali Olimpijske su svojom slavom i veličinom nadmašile ostale.

            Na početku su se natjecanja održavala samo u brzom trčanju na dužini od jednog stadija (1 stadij – oko 192 m), a na kasnijim natjecanjima uvode se nove discipline:

  • Diáulos – trčanje na 2 stadija
  • Dólichos – trka izdržljivosti na 24 stadija
  • Pentaethlon – natjecanje u petoboju (trčanje, bacanje diska i koplja, skok u dalj, hrvanje)
  • Pále – hrvanje
  • Pygme – šakanje, tj. boks
  • Pankration – kombinacija šakanja i hrvanja
  • Natjecanje četveroprega
U vrijeme igara trajao je sveti mjesec ili sveti mir, kada se moralo odložiti sve oružje i svi su ratovi morali prestati. Onaj tko mir nije poštivao, morao je platiti veliku kaznu u blagajnu, a od tog su se novca gradili spomenici u Olimpiji.     

Zeusov hram u Olimpiji

Slika 1: Zeusov hram u Olimpiji. Remek djelo grčkog kipara Fidije.

Kada nisu trajale igre, u Olimpiji su živjeli samo svećenici koji su primali putnike koji su dolazili razgledati ljepote Olimpije, a posebno se to odnosi na Zeusov hram u kojem je bio Fidijin kip Zeusa (jedno od sedam čuda starog svijeta), za koji grčka poslovica kaže da umire nesretan tko ga barem jednom u životu nije vidio.

      Na igrama su mogli sudjelovati svi slobodni i pošteni grčki građani. Robovi su mogli samo gledati igre, a udatim ženama bio je zabranjen pristup Olimpiji u vrijeme igara. Ako bi neka žena to prekršila morala je biti bačena sa brda Tipeja. Vjerojatni razlog ovakve zabrane leži u činjenici da su se svi sportaši natjecali goli.

Gužva u Olimpiji počinjala je (slično kao i danas) nekoliko dana prije igara, kada su počeli pristizati ljudi iz svih krajeva Grčke, pa je to bila prilika za sklapanje novih prijateljstava, trgovačkih i poslovnih dogovora, političkih rasprava… Mnogi su gledatelji zauzimali puno ranije što bolja mjesta, pa su na jakim vrućinama mnogi i smrtno stradali, a jedan od takvih bio je slavni Tales iz Mileta.

Mironov Discobolos

Slika 2: Mironov Discobolos

Petog, zadnjeg dana igara bilo je proglašenje pobjednika i njihovih rodnih mjesta. Na ovom svijetu nije moglo biti veće časti do pobjede na Olimpijskim igrama, a slavu pobjede dijelila je i domovina pobjednika, pa se nerijetko događalo da je pobjedniku nuđeno veliko bogatstvo i počasti da promjeni domovinu. Gradovi su svečano dočekivali svoje pobjednike, dizali bi im spomenike, u kazalištima bi imali počasna mjesta, dobivali su doživotnu plaću, bili su oslobođeni plaćanja poreza… Jedan od najslavnijih olimpijskih pobjednika bio je slavni Leonida, koji je osvojio 12 olimpijskih vijenaca.

Olimpijske igre nisu bile samo sportsko natjecanje, već su tu bila i natjecanja umjetnika, pjevačkih zborova, govornika… Postojalo je čak i natjecanje u ljepoti tijela. To tjelesno i duhovno jedinstvo i ravnoteža starim je Grcima bilo jako važno, a oni su to nazivali kalokagatija. Najpoznatiji umjetnički prikaz duha igara je "Diskobol" (bacač diska), kipara Mirona.

Rimljani nikako nisu mogli shvatiti Grke i njihovu potrebu za sportom i sportskim duhom, pa je rimski car Teodozije I 393.g. zabranio Olimpijske igre, a 426.g. Teodozije II naredio je uništenje Olimpije.

Moderne Olimpijske igre obnovljene su 1896.g. zaslugom Pierrea de Coubertina.

DELFIJSKO PROROČIŠTE

Proročišta u antičkom svijetu bila su česta, a posebno su brojna bila grčka. Bogu Apolonu bilo je posvećeno nekoliko desetaka proročišta, a najslavnije je bilo ono u Delfima na padinama 2500 m visoke planine Parnas. Delfijskom proročištu obraćali su se za savjet najpoznatije ličnosti antičke Grčke: Heraklo i Edip, Solon, Temistoklo, Aleksandar Veliki, Sokrat, Krez i dr., ali u proročište po savjete dolazili su i obični ljudi sa svojim malim problemima.

Ostatak jednog od hramova u Delfima

Slika 3: Ostatak jednog od hramova u Delfima

Prema legendi, osnivač proročišta bio je Apolon, sin Zeusa i titanke Lete. Ljubomorna Hera poslala je golemu zmiju Pitona da progoni Letu, ali se ona uz Zeusovu pomoć uspjela spasiti na otoku Delosu i tamo roditi Apolona. Kada je Apolon odrastao krenuo je protiv Pitona i ubio ga strijelom na padinama Parnasa. Na tom je mjestu Apolon osnovao svoje proročište gdje će kroz usta Pitije izricati volju svog oca Zeusa.

Omfalos

Slika 4: Omfalos, prema grčkom vjerovanju središte svijeta nalazi se u Delfima, a ovaj kamen to obilježava.

U Delfima je podignut Apolonov hram, a na njegovom pročelju bilo je napisano sedam slavnih izreka, koje je, prema legendi, sastavilo sedam grčkih mudraca. Najpoznatije su dvije:"Gnothi seautón" (Spoznaj samog sebe) i "Meden ágan" (Ničega previše).

U samom hramu nalazio se omfalospupak svijeta, ovalni kamen omotan zmijama. Grcima su Delfi bili centar svijeta, jer je prema legendi Zeus sa dva kraja svijeta pustio dva orla i oni su se susreli u Delfima, a ta je točka označena s omfalosom.

Svaki molitelj koji je došao u Delfe morao je uplatiti pristojbu, a bio je običaj donositi sa sobom i zavjetne darove. Ovi su se darovi čuvali u riznicama koju je unutar svetišta imao svaki grčki polis. U Delfima se tako skupilo veliko bogatstvo, što u novčanoj, što u umjetničkoj vrijednosti.

Sama proročanstva izricala je Pitija, koja je bila jedna od Sibila, legendarnih proročica. Pitija je sjedila na tronošcu nad provalijom u omamljujućem isparenju, žvakala je lišće lovora (?) i padala u entuzijazam (grč. en – u i theos – bog) ili zanos i ispuštala nerazumljive glasove, a svećenici koji su bili prisutni zapisali bi njezino tumačenje.

            Mnoga pitijska proročanstva ostala su zabilježena u povijesti, posebno zbog njihovog dvosmislenog značenja:

Ibis redibis numquam in bello peribis – značenje je ovisilo o mjestu zareza u rečenici: "Ići ćeš, vratit ćeš se, nećeš poginuti u ratu" ili "Ići ćeš, vratit se nećeš, poginut ćeš u ratu"

Ako Krez prijeđe rijeku Halis, uništit će veliku državu – Perzija je bila velika država i Krez je vjerujući u pobjedu krenuo u rat i uništio veliku državu, ali svoju, Lidiju koja je također bila velika. 

Temistoklu, atenskom vojskovođi i državniku proročište je reklo da će ga protiv Perzijanaca spasiti drveni zidovi u čemu je on prepoznao zid lađa, s kojima je stvarno pobijedio perzijsku mornaricu.

            Car Teodozije je 392.g. naredio zatvaranje hramova, čime završava povijest Delfijskog proročišta.

GRČKA RELIGIJA

            Grčka religija je po mnogočemu specifična, iako su mnoge stvari preuzete iz starih mezopotamskih i bliskoistočnih kultura. Grčki bogovi nisu daleki i nedokučivi kao u mnogim spomenutim religijama, oni se vrlo aktivno upetljavaju u ljudska događanja, tj. priskaču u pomoć onima koji im se sviđaju ili kažnjavaju one koji im nisu simpatični.

            Slično sumerskim božanstvima i grčki bogovi su antropomorfni, tj. imaju sve ljudske karakteristike, ali su za razliku od ljudi besmrtni, čak se i njihovo legendarno boravište – planina Olimp, nalazi na Zemlji.

            Grci nisu nikada razvili kodeks vjerskih rituala kao što je to bilo u Izraelu ili Egiptu. Bogovi nisu naređivali ljudima da ih poštuju na neki određeni način, kao npr. Jahve u Izraelu, ali Grci su bili svjesni da uvredom bogova mogu izazvati njihovu srdžbu, zato su udovoljavali bogovima jednostavnim molitvama i darovima, a postojalo je samo nekoliko ceremonija s kompleksnim ritualima poštivanja bogova (npr. Eleuzijske misterije).

            U grčkoj religiji nije postojalo neko posebno utjelovljenje zla ili dobra, ali Grci su poznavali Nemezisutjelovljenje božanske pravde, koja je mogla oštro kažnjavati i bogato nagrađivati ljude, a njenoj pravdi nitko nije mogao uteći.

            Jedna od značajnih karakteristika grčke religije je nepostojanje svećeničkog staleža, a glavni uzrok toj karakteristici nalazi se u nastanku mnogih nezavisnih polisa, pa prema tome nije bilo jednog moćnog vladara koji bi imao potrebu za snažnim vjersko – političkim asistentima. Većina bogova bila je zajednička svim Grcima, ali svaki polis imao je svog zaštitnika kojem se podižu prekrasni hramovi, o čemu opet odlučuju stanovnici polisa, a ne po zahtjevu nekog moćnika ili svećenika. Mnogi polisi imali su istog boga zaštitnika, pa je tako interesantno da su potpuno oprečni polisi, kao što su Atena i Sparta imali istog zaštitnika – božicu Atenu.

Kozmogonija (Postanak svijeta) i Teogonija (Rođenje bogova)

            Prema grčkim mitovima o stvaranju, temelj svega bio je Kaos. Iz njega su nastali Gea (zemlja), Tartar (podzemlje) i Eros (ljubav).

            Gea je sama stvorila i rodila Urana (boga neba), a zajedno su na svijet donijeli 12 Titana. Najmlađi i najvažniji Titan bio je Kron, koji je uz pomoć majke Gee zbacio Urana sa vodeće pozicije (jer je Uran svoju ružnu djecu bacio u utrobu zemlje) odrezavši mu spolovilo. Uranov ud pao je u more, a iz krvave morske pjene koja se stvorila oko odbačenog uda nastala je Afroditabožica seksualne privlačnosti i ljepote.           

Rea

Slika 5: Rea je prevarila Krona davši mu kamen umotan u pelene

Kron je sada postao glavni bog, ali je strahovao da njega ne bi snašla ista sudbina kao njegovog oca, pa je progutao djecu koju je imao sa svojom sestrom i ženom ReomHestiju, Demetru, Heru, Hada i Posejdona. Najmlađi sin, Zeus izbjegao je toj sudbini, jer je Rea prevarila Krona davši mu kamen umotan u krpe da proguta umjesto Zeusa, a Zeusa je Rea sakrila na Kreti gdje ga je medom i mlijekom othranila koza Amalteja (i danas kada nekome sve sjajno ide kažemo da mu teku med i mlijeko).

Zeus i Olimpijski bogovi

            Kada je odrastao, Zeus je natjerao oca da povrati svu djecu, pa je uz njihovu pomoć i naoružan munjama pobijedio Krona i Titane i preuzeo vrhovnu vlast, a središte glavnih bogova ili 12 olimpijskih bogova postaje planina Olimp u sjevernoj Grčkoj.

  1. Zeus – vrhovni bog i bog neba      7. Ares – bog rata
  2. Posejdon – bog mora                   8. Apolon – umjetnosti, proročanstava, svjetla
  3. Had – bog podzemlja                    9. Artemida – lova i divljih životinja
  4. Hestija – božica srca                     10. Hermes – trgovaca, putnika, lopova
  5. Demetra – božica poljoprivrede   11. Atena – mudrosti, pravednosti
  6. Hera – zaštitnica braka i rođenja   12. Hefest – vatre, božanski kovač
Muze

            Zeus, poznati i nepopravljivi ženskaroš, družio se devet dana i devet noći za redom s Titankom Mnemozinomboginjom pamćenja. Iz te se veze rodilo devet muzaboginja umjetnosti, a svaka je bila zaštitnica jedne umjetnosti, a ujedno su bile i glavne zabavljačice bogova i njihovih gostiju na svečanostima na Olimpu.

Erata (lirsko pjesništvo) Euterpa (glazba) Kaliopa (epika i govorništvo) Klio (povijest) Melpomena (tragedija) Polihimnija (zborsko pjevanje) Terpsihora (ples) Talia (komedija) Uranija (astronomija)

            Slikarstvo i kiparstvo nisu imali muze jer su to Grci smatrali vještinom, a ne umjetnošću. Muze su jedine božice kojima se i danas grade hramovi – muzeji.

Prometej i prsten           

Prometej

Slika 6: Prometej prikovan za kavkaske stijene, dok mu orao kljuca jetru.

Prometej je bio jedan od Titana koji je stao na Zeusovu stranu u borbi protiv Krona, ali kada se nakon uspjeha Zeus okrenuo protiv ljudi, Prometej je i njima skočio u pomoć jer je suosjećao sa slabijima. Naučio je ljude upotrebljavati vatru, graditi kuće, liječiti bolesne, čitati, pisati… Ljudi su postali razumni i prestali su se bojati bogova, što je razljutilo Zeusa.

            Zeus je osudio Prometeja na tešku kaznu, morao je visiti prikovan za stijenu na vrhu Kavkaza, a golemi orao mu je kljucao jetru. Prometej je strpljivo podnosio patnje, ali nije želio moliti Zeusa da ga oslobodi, iako se Zeus promijenio i postao puno blaži.

            Zeus je preko glasnika Hermesa obavijestio Prometeja da će ga pustiti ako mu ovaj oda tajno proročanstvo koje je znao o Zeusu. Nakon što je Prometej pušten Zeus je morao ispuniti zakletvu kojom se obvezao da će Prometej zauvijek ostati prikovan za stijenu, zato je Prometej morao nositi prsten s komadićem kavkaske stijene.

            U počast Prometeju ljudi i danas nose prstenje s kamenjem, doduše dragim kamenjem, ali ipak kamenjem.

Pandorina kutija           

Pandora

Slika 7: Pandora upravo otvara kutiju, i eto vraga...

Zbog Prometejevih djela odlučio je Zeus na ljude poslati zlo. Naredio je Hefestu da načini djevojku kojoj je udahnuo život, a svi su je bogovi bogato obdarili (Pandora = Obdarena), ali su joj osim dobrih osobina i darova uvalili i mnoge grozne stvari. Sa svim tim darovima spakiranim u kutiju, poslana je na zemlju, gdje se udala za Prometejeva brata Epimeteja.

            Znatiželjna Pandora otvorila je kutiju, iako joj je rečeno da to ne radi, iz koje su izletile sve nevolje, boleštine, muke i raširile se po svijetu. Pandora je brzo zatvorila kutiju, ali bilo je kasno, ali ne i prekasno, jer na dnu kutije ostala je još samo Nada (nada umire posljednja).

Tantal – Tantalove muke

            Tantal je bio smrtnik, sin boga Zeusa kojeg je Zeus najviše volio. Zeus ga je s ostalim bogovima posjećivao, čak ga je pozivao na Olimp da sudjeluje na gozbama i sastancima bogova. Tantalu je ta prevelika pažnja udarila u glavu pa se počeo ponašati kao bogovi, ali Zeus mu je mnoge njegove nepodopštine, kao npr. odnošenje nektara i ambrozije (božanska hrana i piće) i dijeljenje svojim prijateljima, opraštao zbog prevelike ljubavi.

            Ali Tantal je na kraju pretjerao i taknuo u nešto na što su bogovi jako osjetljivi – posumnjao je u njihovo sveznanje. Da bi to potvrdio učinio je groznu stvar, ubio je svog sina Pelopa, rasjekao ga na komade i ukusno pripremio za jelo bogovima. Bogovi nisu nasjeli na taj pokušaj prevare, jer su shvatili o čemu se radi, Pelopovo tijelo su opet sastavili i oživjeli, a Zeus je donio presudu Tantalu – biti će bačen u podzemni svijet boga Hada gdje će biti mučen najtežim mukama: stajat će u bistroj vodi, ali žeđ neće moći ugasiti, jer će se voda povući svaki put kada se sagne da je popije. Nad glavom će mu visiti najsočnije voće, ali kad god posegne za njim, vjetar će podići grane da ih ne može dosegnuti. Osuđen je i na vječni strah, jer iznad glave obješena mu je golema stijena koja može pasti svaki tren, što će uvećati Tantalove muke.

            Tantalova muka i danas je simbol najtežih patnji koje mogu snaći čovjeka.

Sizif – Sizifov posao

            Sizif je bio kralj Korinta, koji nikako nije želio umrijeti, a Zeus je bio posebno zainteresiran za njegovu smrt. Naime Sizif je vidio Zeusa kako riječnom bogu Asopu otima kćer Eginu (Zeusove suptilne metode zavođenja) i o tome je trubio okolo po cijeloj Grčkoj.

            Zeus je po njega poslao Tanatosa (bog smrti), ali ga je Sizif prevario i zatvorio ga u bačvu, što je imalo teške posljedice, jer su ljudi prestali umirati i prinositi bogovima žrtve, jer ih se više nisu bojali. Zeus je uspio osloboditi Tanatosa koji je ponovno odveo Sizifa u podzemni svijet. Sizif je uspio prevariti boga Hada i nagovoriti ga da ga pusti van u svijet jer on jedini može uvjeriti svoju ženu da prinese žrtvu bogovima u čast njegove smrti. Naravno nije se vratio u podzemni svijet kako je obećao.

            Kada ga je Tanatos treći put odvukao do boga Hada, ovaj ga je primjereno kaznio: Neprekidno je morao gurati golemi kamen na vrh brijega, ali kamen bi mu se na vrhu uvijek izmaknuo i otkotrljao se u podnožje, a čitav posao Sizif je morao započeti iznova.

            To je bio težak, besmislen i zaglupljujući posao pa je termin Sizifov posao i do danas ostao izreka za sve takve radnje.

Narcis i Echo (Jeka)           

Narcis

Slika 8: Eto vidiš Narcise što te spopade!

Narcis je u grčkoj mitologiji bio prekrasan mladić zbog čije su se ljepote mnoge žene u njega zaljubljivale, ali on ih je sve hladno odbijao.

            Među zaljubljenima je bila i nimfa Echo, koja je od božice Here kažnjena na način da nikada više ne govori, osim ponavljanja riječi koje su joj upućene, pa tako nije mogla objaviti Narcisu svoju ljubav.

            Jednom je Narcis šetao šumom i odvojio se od prijatelja, pa je počeo vikati: "Ima li koga ovdje?" Echo je radosno odgovorila: "Ovdje, ovdje." Narcis je povikao: "Dođi!" Stigao je odgovor: "Dođi, dođi." Kada ga je Echo ugledala krenula mu je u zagrljaj, ali Narcis je i nju hladno odbio. Bila je toliko ponižena da se povukla u jednu pećinu gdje je dočekala kraj života, a od nje je ostao samo glas koji i danas još odzvanja kroz pećine i gorske klance.

            Da bi kaznila Narcisa, boginja Nemezis učinila je da se beznadno zaljubi u samog sebe kada je vidio svoj odraz na površini jezera. Od zaljubljenosti se nije mogao prestati gledati, pa je na tom mjestu ostao do svoje smrti. Na mjestu njegova tijela izrastao je istoimeni prekrasni cvijet.

            I danas osobe okrenute samo sebi nazivamo narcisoidnim osobama.          

GRČKA FILOZOFIJA    

            Za filozofiju se slobodno može reći da je grčki izum, a njeno najjednostavnije objašnjenje bilo bi da se služi razumom i argumentima u pokušaju utvrđivanja razloga zašto su stvari takve kakve jesu. Filozofija započinje onog trenutka kada ljudi više nisu bili zadovoljni natprirodnim i mitološkim objašnjenjima za stvari i događaje koji ih okružuju. Postupno su počeli vjerovati da postoji logično objašnjenje i da čovjek ima kapaciteta za njegovo otkrivanje.

            Prvi grčki filozofi živjeli su u Miletu, na zapadnoj obali Male Azije, što nije nimalo čudno jer je Milet bio trgovački centar, pa su njegovi stanovnici bili u direktnom kontaktu s idejama i postignućima Bliskog Istoka. Prvi filozofi ponajviše su se bavili pitanjima nastanka svih stvari koje ih okružuju.

            Tales (koji se često spominje kao prvi filozof), smatrao je da je sve poteklo iz vode, koja je dakle prapočelo svih stvari.

            Talesov učenik i sljedbenik, Anaksimander, tvrdio je da prapočelo svega proizlazi iz nedefinirane materije koju on naziva "beskraj" (teško je prevesti jer na grčkom riječ άpeiron znači beskrajan, neograničen i sl.). Kružno kretanje unutar beskraja odvaja njegove supstance na tople, koje se uzdižu i tvore nebo i hladne, koje tvore zemlju i zrak. Daljnje kretanje dovodi do odvajanja na suhu i mokru tvar, pa tako nastaju oceani i kopno.

            Ovakva teorija dijelom vodi prema kasnijoj klasifikaciji materije u četiri osnovne tvari: zemlja, zrak, vatra, voda, koju je postavio Empedoklo.

            Pitagora je pristupao osnovnim postavkama svijeta oko sebe proučavanjem brojeva, a pod time je prije svega mislio da unutar svih stvari postoji brojčano uravnotežena količina raznih tvari. Moglo bi se reći da je Pitagora anticipirao (predvidio) moderna otkrića matematičkih odnosa unutar svih stvari, uključujući i genetski kod naših tijela. Pitagora je vjerojatno najpoznatiji po geometrijskom poučku, Pitagorinom teoremu i matematičkom obradom skale muzičkih tonova.

            Heraklit je odbacio ideju o stalnoj supstanci od koje su sve stvari sačinjene. Tvrdio je da se sve stvari konstantno mijenjaju, te da stanje stvari u svijetu nije stanje nego je proces. Tvrdio je da je prapočelo svega vatra, koja najbolje simbolizira proces transformacije. Heraklitova razmišljanja najbolje su sažeta u njegovim riječima: "nitko ne može stati u istu rijeku dva puta".

            Leukip i Demokrit smatrali su da svijet tvore čvrste, ali nevidljive čestice ili atomi (na grčkom a-toma znači "stvari koje se ne mogu dijeliti"), a njihovim stalnim kretanjem i promjenama nastaju sve stvari. Prema njihovom razmišljanju smrt je samo preraspodjela atoma koji grade naše tijelo i dušu, pa ne treba imati strah pred njom. Ta atomska teorija kasnije je inspirirala Epikura, koji je želio osloboditi ljude straha od smrti.

Sofisti

            Polovinom V st.B.C. naglasak u filozofiji okrenut je prema proučavanju ljudskog ponašanja i moralnih obveza čovjeka prema prirodnom i društvenom okruženju. Prvi Grci koji su se počeli baviti takvom filozofijom bili su sofisti (prema grčkom značenju za instruirati ili učiniti mudrim). Protagora je bio jedan od najranijih sofista, koji nam je ostavio poznatu izjavu: "čovjek je mjerilo svega", pa prema tome ono što je nekom čovjeku dobro drugome može biti loše i obratno. Naučavali su kako svaki čovjek ima svoja mjerila koja moraju biti pravilo njegova djelovanja, pa prema tome treba druge uvjeriti u svoje mišljenje.

            Sofisti uče svoje učenike najefikasnijoj metodi toga uvjeravanja – govorništvu (retorika), a osim toga podučavaju učenike u filozofiji, književnosti, umjetnosti, gramatici, pravu, politici, matematici i astrologiji. Zbog takvih aktivnosti može se sofiste smatrati prvim pedagozima.

            Vještina govorništva kod sofista imala je mogućnost vrlo praktične primjene, pogotovo u Narodnoj skupštini ili u obrani pred sudom. Mogla se i lako zloupotrijebiti za stjecanje političke moći kroz razne institucije vlasti, jer su spomenutom vještinom govorništva, i slabijim argumentima pobjeđivali u političkim duelima. Zato se riječ sofist i danas koristi u Grčkoj kao termin za zloupotrebu.

Sokrat

            Najveći kritičar sofista bio je Sokrat, jedan od vodećih filozofa antike. Njegova razmišljanja najviše su se doticala moralne odgovornosti pojedinca, pa je prema tome njegovo temeljno pitanje glasilo: "Koji je pravilan i koristan postupak i kako znam da je pravilan i koristan?". Sokrat je bio zabrinut gubitkom etičkih vrijednosti tijekom Peloponeskog rata, pa je on svoju ulogu vidio u uvjeravanju Atenjana da preispitaju svoje živote, te da se okrenu pronalasku moralnih vrijednosti. Sokratova tehnika podučavanja svojih učenika (i ne samo njih) sastojala se od niza vezanih pitanja kojima im ukazuje na mnoge zablude, ispravlja ih i vodi ih prema pravim odgovorima, želeći im ukazati na njihovo neznanje. Osobno je svojom velikom vrlinom smatrao svjesnost svog neznanja ("znam da ništa ne znam") i potrebu za njegovim umanjivanjem. Znanje i istina stječu se kritičkim razmišljanjem i time se postiže aretê, ili kako je Sokrat tvrdio: "Aretê je znanje".

            Sokratu je suđeno zbog navodnog ateizma i lošeg utjecaja na mlade, pa je osuđen na smrt 399.B.C. Njegova optužnica smatra se jednom od najvećih pravnih pogrešaka u povijesti i najvećom pogreškom atenske demokracije.

Platon

            Kako Sokrat ništa od svojih razmišljanja nije zapisivao, za poznavanje njegovog rada ovisni smo o drugima, a jedan od najzaslužnijih je Platon, Sokratov učenik, koji je opet bio učitelj Aristotela. Njih trojica zajedno položila su temelje zapadnjačke filozofske tradicije.

            Za razliku od Sokrata Platon se nije bavio filozofskim diskusijama u javnosti, nego je u predgrađu Atene osnovao školu koju su pohađali njegovi učenici – Akademiju. Ostavio je i gomilu filozofskih spisa koji su najčešće pisani u obliku dijaloga u kojima je Sokrat (ne uvijek) glavni govornik.

            Platon je vjerovao da moramo ići iznad razuma da bi shvatili pravu realnost. Svi mi vidimo objekte kao prave i realne, ali u stvari to su samo slabe refleksije idealnih modela ili formi. Da bi ilustrirao svoja razmišljanja Platon je upotrijebio poznatu metaforu u svom najpoznatijem djelu "Republika" ili "Država". Čovjek sjedi u pećini okrenut prema zidu, a vatra gori iza njegovih leđa. Između njega i vatre prolaze ljudi noseći razne predmete, a čovjek koji sjedi ispred vatre, na zidu vidi samo nejasne sjene pa zbog toga ne može shvatiti realnost iza svojih leđa. Prema tome ono što mi mislimo da vidimo kao pravdu npr. samo je približna slika prave, vječne forme pravde. Samo dugim proučavanjem filozofije možemo shvatiti prave forme koje postoje negdje izvan našeg svijeta.

            Platon je bio protivnik demokracije, i tvrdio je da mase ne mogu shvatiti idealnu formu i pravu realnost, već da uprava mora biti u rukama državnika koji su filozofski obrazovani, i oni čine prvi stalež u njegovoj idealnoj državi. Drugi stalež čine ratnici, a treći radnici. Platon je sumirao svoju koncepciju dobre vladavine slijedećim riječima: "državna će uprava biti uspješna kada kraljevi postanu filozofi, a filozofi postanu kraljevi"

Aristotel

            Platon je imao gotovo jednako poznatog učenika, Aristotela koji je također utemeljio svoju školu – Liceum (Licej), u kojoj je podučavao sva poznata znanja u antici, logiku, metafiziku, astronomiju, biologiju, fiziku, politiku, poeziju….Njegovi učenici nazivani su i perpatetici (peripatos – šetalište). Iako je bio pod utjecajem Platonovog idealizma, bio je puno prizemniji, a možda se to može zahvaliti njegovom ocu koji je bio liječnik, pa mu je usadio interes i za primijenjene znanosti, a ne samo za filozofiju.

            Prema Aristotelu svaki objekt, pa i njegov najmanji dio imao je svoje razloge postojanja kao dio prirodnog Velikog plana, ili kako je znao reći "priroda ne radi ništa slučajno". Zadatak filozofa je proučavati pojedine pojave i objekte da bi se otkrila njihova svrha, a sam filozof bi preko zaključaka koje je stekao mogao shvatiti taj Veliki plan.

            Aristotel je u svojim razmišljanjima odredio koncepciju cijelog svemira što će imati jak utjecaj dugo poslije njega, naime on je tvrdio da izvan poznatog svemira postoji "prapokretač" koji daje poticaj za kretanje svim djelićima svemira, a prapokretač je Bog, odnosno božanska misao ili duh.

            U svojim političkim razmišljanjima, Aristotel je tvrdio da cilj vlasti mora biti dobar život za pojedinca i cijelu zajednicu, a to se podudara s njegovim etičkim razmišljanjima, kojima ističe da je sreća najveće dobro za pojedinca, a da bi se sreća postigla čovjek se mora u svojim željama i djelima držati "zlatne sredine", tj. između ekstremnog zadovoljstva i asketskog odricanja.

 FILOZOFIJA HELENIZMA

         Helenističko razdoblje promijenilo je puno u osjećaju sigurnosti i pripadnosti pojedinca, jer život u relativno malim polisima pružao je osjećaj važnosti svakom njegovom stanovniku. Velikim helenističkim gradovima falilo je te unutarnje povezanosti, pa se veći dio stanovništva osjećao otuđenim i izgubljenim. U takvim okolnostima filozofi su morali ponuditi mogućnost opstanka u takvom svijetu, a najznačajniji predstavnici takve filozofije bili su Epikurejci, Kinici i Stoici.

Epikurejci

Osnivač je Epikur koji je tumačio da bi ljudi trebali težiti ka spokojstvu, a da bi im u tome pomogao prihvatio je atomsku teoriju Leukipa i Demokrita. Ako atomi koji tvore naše tijelo i dušu nakon naše smrti prelaze u neki drugi oblik, znači da od nas ne ostaje ništa što bi moglo patiti zbog života koji smo izgubili. Prema tome ne treba biti straha od smrti, a ni bogovi nas ne mogu kazniti. Treba dakle voditi život pun užitaka i izbjegavati fizičku i mentalnu patnju. Danas se često oblik života pun   užitaka naziva hedonizam (prema grčkoj riječi hedon – užitak), ali epikurejci su mislili na intelektualne užitke, a ne uživanje u jelu, piću i seksu, što se danas podrazumijeva pod hedonizmom. Mudra osoba koja želi postići svoje spoko
povijesni @ 22:53 |Komentiraj | Komentari: 0
Komentari
 
Brojač posjeta
35268
Reklame
 
Index.hr
Nema zapisa.