Blog o povijesti - Lekcije i skripte iz povijesti
Povijest - Skripte i Lekcije
 
Pretraga Bloga
Loading
 
Lekcije
LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA PRVI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA DRUGI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA TREĆI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA ČETVRTI RAZRED SREDNJE ŠKOLE KONTAKT
Blog
nedjelja, prosinac 16, 2012
Rimsko carstvo - Lekcije iz povijesti za prvi razred srednje škole

RIMSKA EKSPANZIJA

Prvi punski rat (264 – 241. B.C.)

Slika 1: Područje kartaške kontrole neposredno pred izbijanje Punskih ratova. Slika 2: Tipični kartaški ratni brod iz razdoblja Punskih ratova.
Slika 1: Tipični kartaški ratni brod iz razdoblja Punskih ratova.

Slika 2: Područje kartaške kontrole neposredno pred izbijanje Punskih ratova.

            Nakon ujedinjenja Italije Rim je postao snažna sila, posebno u pogledu brojčane snage svoje vojske, što mu omogućava da počne razmišljati kao svjetska sila, a svjetska sila Rim je postao nakon tri rata s Kartažanima (Rimljani su Feničane nazivali Puni pa se zato ti ratovi nazivaju Punski ratovi). Kartažani su u to vrijeme bili neprikosnovena pomorska sila na zapadnom Sredozemlju i kontrolirali su Sjevernu Afriku, dio Španjolske, otoke Korziku i Sardiniju, te dio Sicilije.

            Neprijateljstvo Rima i Kartage postojalo je i na mitološkoj razini, naime, Vergilije je u svom epu "Eneida" opisao odnos kartaške kraljice Dido i trojanskog junaka Eneje, čiji će potomci utemeljiti Rim. Pygmalion, brat kraljice Dido, ubio je njenog muža, a nju je natjerao da ode iz Tira. Dido je stigla na sjevernoafričku obalu i na pogodnom mjestu utemeljila Kartagu. Naš junačina pod Trojom – Eneja, na svom putu prema Italiji imao je brodolom u blizini Kartage, gdje ga je Dido lijepo primila i ugostila. Božica Venera, koja je bila zaštitnica Eneje, zamolila je svog sina Kupida da svojom strelicom pogodi Dido kako bi se ona zaljubila u Eneju, što se i dogodilo. Strasno su se voljeli, ali Eneju je bog Hermes podsjetio da mora ispuniti svoju sudbinu, tj. otići u Italiju, gdje će njegovi potomci osnovati Rim. Kada je Enejin brod nestao na horizontu, Dido, koja je ostala slomljena srca, ubila se i zaklela na vječnu mržnju prema Rimu.

Slika 3: Rimski ratni brod, na kojem se vidi spremna i dobro opremljena kopnena vojska, spremna na prebacivanje na neprijateljski brod.
Slika 3: Rimski ratni brod, na kojem se vidi spremna i dobro opremljena kopnena vojska, spremna na prebacivanje na neprijateljski brod.

Stvarni sukob između Rima i Kartage počinje sitnim svađama vezanima uz grad Mesanu na Siciliji, a uskoro je prerastao u otvoreni sukob. Na početku ratovanja u prednosti je bila Kartaga zbog svoje snažne flote, za razliku od Rimljana koji su još bili prilično nevješti pomorci. No uskoro su rimski brodograditelji (za koje legenda kaže da su u roku od 60 dana izradili 100 kopija zarobljene kartaške brodice) na brodove nadogradili corvuse (gavranove), tj. pokretne mostove pomoću kojih se rimska vojska prebacivala na kartaške brodove gdje su bez problema pobjeđivali u kopnenoj bitki.

            Kartaga je morala popustiti i Sicilija je u potpunosti postala rimsko vlasništvo, a vrlo brzo nakon sklopljenog primirja (238.B.C.) Rimljani su zagospodarili i otocima Korzikom i Sardinijom. Spomenuti otoci postaju prve rimske provincije.

Drugi punski rat (218 – 201. B.C.)

            Drugi rat je bio puno dramatičniji i neizvjesniji. Nove napetosti su započele u Španjolskoj, vezane za grad Sagunt, koji je bio rimski saveznik, ali je bio smješten unutar kartaške interesne sfere. Tijekom pregovora, kartaški general Hanibal zaposjeo je Sagunt što je neizbježno vodilo u rat. Hanibal je jedva dočekao rat s Rimljanima koji su ponizili njegov narod (još kao dječak svom je ocu Hamilkaru Barkasu obećao da nikada neće biti u prijateljskim odnosima s Rimom). Hanibal je poveo veliku vojsku preko

Slika 4: Hanibalov fascinantni prelazak preko Alpa s ogromnom vojskom i slonovima, koji su, doduše, više predstavljali smetnju nego korist u pokušaju osvajanja Rima. Probajte zamisliti slona kako se vere preko Alpa.
Slika 4: Hanibalov fascinantni prelazak preko Alpa s ogromnom vojskom i slonovima, koji su, doduše, više predstavljali smetnju nego korist u pokušaju osvajanja Rima. Probajte zamisliti slona kako se vere preko Alpa.

Pirineja i Alpa u Italiju, gdje se nadao da će mnogi rimski saveznici prekinuti svoje odnose s Rimom, što će pokazati da je sistem rimske federacije vrlo slab.

            Usprkos sjajnim Hanibalovim pobjedama kod Trazimenskog jezera, 217.B.C. i kod Kane, 216.B.C. do ustanka rimskih saveznika nije došlo, a bez toga Hanibal je teško mogao očekivati konačnu pobjedu, jer brojnost njegove vojske s vremenom se smanjivala. Nakon bitke kod Kane zavladala je velika napetost u Rimu, jer se očekivao Hanibalov napad na grad ("Hanibal ante portas"), ali Hanibal je očekivao pojačanje ili iz Kartage (nije stiglo jer se boje njegove prevelike popularnosti) ili od svog brata Hazdrubala (iz Španjolske), ali su Rimljani saznali za njegov dolazak i porazili ga.

Slika 5: Publije Kornelije Scipion-Africanus, junak rimske pobjede nad Hanibalom.
Slika 5: Publije Kornelije Scipion-Africanus, junak rimske pobjede nad Hanibalom.

U isto vrijeme rimski vojskovođa Publije Kornelije Scipion (Afrički) poveo je vojsku u Španjolsku, gdje je 209.B.C. osvojio grad Novu Kartagu, a do 206.B.C. kontrolirao je gotovo cijelu Španjolsku. Nakon toga izvršio je invaziju u Afriku, u blizinu same Kartage. Hanibalu nije preostalo ništa nego povesti vojsku u obranu Kartage. Do odlučujuće bitke došlo je 202.B.C. kod Zame, gdje je Scipion nanio poraz Hanibalu (u čast pobjede Scipion je dobio nadimak "Africanus"). Mirovnim dogovorom koji je uslijedio, Kartaga je primorana plaćati veliku ratnu odštetu, morala se odreći svih svojih teritorija osim pojasa oko Kartage i bilo joj je zabranjeno okupljanje vojske i ratovanje bez rimskog dopuštenja.

            Rimski uspjeh bio je veliki, osnovali su novu provinciju Hispaniju, ali počeli su se javljati prvi problemi, jer Hanibalovo pustošenje po Italiji, a isto tako i obrambena taktika "spaljene zemlje" uništili su veliki broj seljačkih posjeda, što je rezultiralo seljačkim napuštanjem imanja, a seljaci su bili okosnica rimske vojske (brojni osiromašeni seljaci dolaze u Rim, a rijetki su uspijevali naći kakav posao ili pokrenuti obrt, pa su postali novi sloj stanovništva – proleteri, tj. oni koji nemaju ništa osim svog potomstva). Procjenjuje se da je brojčana snaga rimske vojske nakon ovog rata smanjena za oko 50.000 vojnika.

Treći punski rat (149 – 146. B.C.)

            Ovaj posljednji od punskih ratova bio je u stvari namještena afera od strane žestoke grupe protivnika Kartage u Rimu, među kojima je najglasniji bio Marko Porcije Katon, koji je svaki svoj govor, bez obzira na temu završavao riječima: "Uostalom, smatram da Kartagu treba razoriti." ("Ceterum, censeo Carthaginem esse delendam."). Rimljani su ubrzo našli povod za rat, naime Kartažani su morali krenuti u ratni pohod protiv Numiđana, njihovih susjeda koji su ih stalno opsjedali. Okupljanje vojske bilo je protivno dogovoru nakon Drugog punskog rata, pa su Rimljani pod vodstvom Emilijana Scipiona opsjeli Kartagu, koja je nakon kratkog otpora razorena i spaljena, stanovništvo je odvedeno u roblje, tlo na kojem se nalazila Kartaga je prokleto i posoljeno (ali to je vjerojatno legenda). Teritorij Kartage u Sjevernoj Africi postao je nova rimska provincija - Afrika.

Rimski ratovi na Istoku (Makedonija, Grčka, Mala Azija)

            Krajem III st.B.C. Rimljani počinju intervenirati u Iliriji zbog raširenog gusarenja što šteti njihovoj trgovini na tom području. Filip V tadašnji makedonski vladar nije oduševljen što Rimljani šire svoje interese u njegovu blizinu, zato je ušao u savezništvo sa Hanibalom nakon bitke kod Kane, 216.B.C. Rimljani su odmah reagirali slanjem vojske prema Grčkoj, pa bi se moglo reći da je Filip V nesvjesno otvorio vrata rimskim trupama i vlasti za njihov prodor sve dalje prema Istoku, a rat koji su tada poveli protiv Filipa V bio je prvi od četiri makedonska rata.           

Slika 6: Rimljani ponosno ulaze u grad nakon što su porazili vojsku Filipa V. Uskoro Rimljani kreću u progon sirijskog vladara Antioha III, u čijoj je službi bio i već ostarjeli Hanibal, koji je na Istok pobjegao nakon bitke kod Zame. Hanibal je pred rimski dolazak izvršio samoubojstvo, a navodno su mu zadnje riječi bile: "Oslobodimo Rimljane velike brige kad im je tako teško čekati smrt starca."
Slika 6: Rimljani ponosno ulaze u grad nakon što su porazili vojsku Filipa V. Uskoro Rimljani kreću u progon sirijskog vladara Antioha III, u čijoj je službi bio i već ostarjeli Hanibal, koji je na Istok pobjegao nakon bitke kod Zame. Hanibal je pred rimski dolazak izvršio samoubojstvo, a navodno su mu zadnje riječi bile: "Oslobodimo Rimljane velike brige kad im je tako teško čekati smrt starca."

Na početku se Rimljani nisu htjeli previše politički miješati u komplicirani grčki svijet, npr. u Drugom makedonskom ratu 197.B.C. u bitki kod Kynoskephala porazili su Filipa, ali se povlače iz Grčke, a grčkim državama ostavljaju slobodu.

            Situacija se u Grčkoj uskoro dodatno zakomplicirala pa se Rimljani ponovno moraju uključiti. Antioh III (Sirija) napao je Grčku na traženje Etolske lige (oni su bili saveznici Rima protiv Filipa V, ali sada su protiv Rima koji im nije dopustio teritorijalno proširenje na račun poraženih Makedonaca), Rimljanima ne preostaje ništa drugo nego istjerivanje Antioha iz Grčke, što im je uspjelo 191.B.C. u bitki kod Termopila. Antioh je pobjegao u Malu Aziju gdje su ga progonile rimske snage pod vodstvom Scipiona Afričkog i njegovog brata Lucija Scipiona, a to je bilo prvo stupanje rimskih legionara na azijsko tlo. Konačan poraz Antioh je doživio u bitki kod Magnesia 190.B.C. Rim je sada shvatio da više nema napuštanja prostora Grčke, Makedonije i Male Azije, te da moraju što kvalitetnije urediti taj prostor u smislu lakšeg vladanja. Uslijedila su još dva rata protiv Makedonije pa je Senat odlučio da je najbolje rješenje za osiguranje rimskih interesa u Grčkoj i Makedoniji potpuna okupacija tih prostora. Makedonija je postala rimska provincija oko 147.B.C., a nešto kasnije dodan joj je i prostor juga Grčke, koji tek 27.B.C. postaje zasebna provincija Aheja.

            Ovakvi potezi Rima dokrajčili su nezavisni politički život grčkih polisa, a od tog trenutka više nitko ne može poreći rimsku dominaciju Sredozemljem. Iskusniji vladari na tom prostoru bili su dovoljno mudri da to shvate i počeli su se polako navikavati na rimske uvjete, svjesni da su protiv Rima nemoćni. Tako je npr. 133.B.C. Atall III vladar Pergama oporučno ostavio svoje kraljevstvo Rimu, koje je 129.B.C. pretvoreno u novu provinciju Aziju

Upravljanje provincijama

            Provincije su bile osvojene zemlje izvan talijanskog kopna, a pod rimskom upravom. Rimljani su ustanovili guvernere (upravitelje) provincija koje je imenovao Senat, a dobivali su gotovo apsolutnu vlast, ali morali su funkcionirati u skladu sa rimskim zakonima. Provincije su bile i značajni izvor financijskih sredstava za Rimsku Republiku, makar je bilo provincija koje su morale plaćati davanja u obliku hrane, kao npr. Sicilija koja je davala žito.

            Najčešći oblik poreza ipak je bilo novčano davanje, a za prikupljanje poreza u raznim provincijama Rim je odredio firme za prikupljanje poreza koje su potpisivale ugovor sa državom.

Slika 7: Granice Rimske Republike oko 100 B.C., kada su pod svojom kontrolom već imali veći dio Mediterana
Slika 7: Granice Rimske Republike oko 100 B.C., kada su pod svojom kontrolom već imali veći dio Mediterana.

Takve firme bi plaćale državi procijenjeni porez neke provincije unaprijed, a zatim bi prikupljanjem poreza u toj provinciji pokušali ostvariti profit. Takvi sakupljači poreza nazivali su se publikani, a nesretnim domorocima jedina zaštita pred beskrupuloznim publikanima bili su guverneri, koji su trebali kontrolirati da publikani ne postanu nezasitni. Poznato je kako novac djeluje na ljude pa su publikani najčešće podmićivali guvernere da tu i tamo zatvore oči. Publikani su se regrutirali iz niže klase rimskog društva, koji svoje korijene vuče od konjaničke službe u vojsci, jer u konjici su služili oni koji su si mogli priuštiti konja i opremu,  zato se pripadnici tog sloja nazivaju equites (konjanici), a često ih se naziva i vitezovima.

Osim prikupljanja poreza osnivali su firme za izgradnju cesta i aqadukata, posjedovali su zemlju i bavili se mnogim drugim poslovima. Iako su mnogi equites u bogatstvu daleko nadmašivali senatorski stalež, oni nisu mogli obavljati državničke poslove, pa će to biti njihova glavna politička borba.

Promjene u rimskom društvu

            Polagano propadanje Rimske Republike povjesničari često nazivaju terminom "Hanibalovo naslijeđe", a u tome ima puno istine, jer stoljeće ratovanja s Kartagom i osvajanje grčkog svijeta uzrokovalo je duge periode vojne službe, po Apeninskom poluotoku i u gostima, a takva situacija osiromašila je seljake koji su bili osnova rimske vojske jer su njihova polja ostala neobrađena, pa je veliki broj seljaka u potpunosti propao. Smirivanje nove provincije Hispanije još je više odužilo vojnu službu, što dovodi do daljnjeg propadanja seljaka.

            Ironija je u činjenici da je veliki rimski uspjeh na Istoku još više pogoršao stvari. Bogatstvo koje su donijeli legionari i njihovi generali imalo je katastrofalne efekte na ekonomiju Apeninskog poluotoka, a ekonomski problemi stvaraju političku krizu što je relativno brzo dovelo do uništenja Rimske Republike i stvaranja Rimskog Carstva. Novi bogataši koje bi se današnjim rječnikom moglo nazvati ratni profiteri, uz kapital koji su stekli na Istoku imali su ga i gdje uložiti, jer oni već spomenuti manje sretni (seljaci koji propadaju) nisu više mogli održavati svoje propadajuće farme, pa ih prodaju novim bogatašima. Na taj način nastaju velika imanja koja se nazivaju latifundije.

            Ratovi na Istoku doveli su do porasta broja robova (ratni zarobljenici), koji postaju glavna radna snaga na velikim latifundijama, a time se smanjuje potreba za domaćom radnom snagom, čak i kad neki propali seljak uspije dobiti posao prisiljen je raditi za bagatelu. Velikoj većini farmera ne preostaje ništa drugo nego se pridružiti gomili nesretnika koji su također bez posla i postati gradska sirotinja ili proleteri.

            Najveći je problem bio nestajanje seljačke kičme Rimske Republike, jer u rimskoj vojsci sudjelovao je samo onaj koji si je mogao priuštiti vojnu opremu, a zbog spomenutih razloga njih je bilo sve manje i manje. Da je stanje kritično najbolje se shvatilo oko 136.B.C., kada je izbila buna robova na Siciliji, a koja je direktno zaprijetila opskrbi Rima žitom. Vojno oslabljena Rimska Republika imala je popriličnih problema u gušenju ustanka robova.

Braća Tiberije i Gaj Grakho – pokušaji reforme          

Slika 8: Braća Tiberije i Gaj Grakho
Slika 8: Braća Tiberije i Gaj Grakho

Braća Grakho bila su dva ambiciozna mlada aristokrata koji su imali ozbiljnu namjeru rješavanja problema u kojima se našla Rimska Republika. Politički uspon omogućilo im je podrijetlo iz ugledne obitelji, jer je njihova majka Kornelija, bila kćer slavnog vojskovođe Publija Kornelija Scipiona Afričkog koja se udala za plebejca, pa su prema rimskoj tradiciji i sinovi bili plebejci.

            Stariji brat Tiberije Grakho postao je plebejski tribun 133.B.C. i odmah je pokrenuo akciju za podjelu državne zemlje (ager publicus) u zakup sirotinji i propalim seljacima, a sve je temeljio na starom zakonu prema kojem nitko ne može posjedovati više od 1000 jugera državne zemlje (ager publicusa). Cilj te akcije bilo je povećanje potencijalnih regruta za rimsku vojsku, a ujedno je i sebi osiguravao buduću političku podršku. Drugi tribun, Marko Oktavije uložio je veto na takav Tiberijev zakon, ali je Tiberije svoje sve brojnije pristalice nagovorio da prisile Marka Oktavija da napusti tribunski položaj, što je bila prilično opasna akcija, jer su se tribuni do tada smatrali nedodirljivima (sancrosancti), pa je Senat u Tiberiju vidio političku prijetnju.

            Na osnovu popularnosti koja mu je rasla tijekom akcije podjele ager publicusa, Tiberije se odlučio ponovno kandidirati za plebejskog tribuna, što je značilo kršenje tradicije jer je tribunski položaj trajao samo jednu godinu. Mnogi su se prepali da bi mogao postati stalni vođa i demagog siromašnijih slojeva, pa je grupa senatora pokrenula akciju protiv Tiberija. Naručili su nekoliko "pametnih" koji su batinali Tiberija dok nije umro, stradao je i veliki broj njegovih pristalica, a njihova tijela pobacana su u Tiber.           

Slika 9: Gaj Grakho
Slika 9: Gaj Grakho

Mlađi brat Gaj Grakho postao je plebejski tribun 123.B.C., poučen bratovim iskustvom jedna od prvih mjera koje je poduzeo odnosila se na smanjivanje ovlasti Senata. Jedna od najvažnijih u tom smjeru vezana je za sudove koji su istraživali financijske malverzacije u provincijama, i koji su se trebali baviti pritužbama na rad pojedinih upravitelja provincija, a najčešće su pritužbe upućivali publikani koji su prikupljali poreze u provincijama, a od kojih su guverneri provincija često tražili neke financijske ustupke. Do tada su u porotama takvih sudova bili samo senatori koji su favorizirali guvernere.

            Novim zakonom Gaja Grakha članovi staleža vitezova ili equites (iz tog staleža su publikani) sjede u porotama spomenutih sudova, pa je kod guvernera provincija nastala panika da će sve odluke biti protiv njih, a kako su svi prokonzuli članovi Senata to je bio direktan udarac na Senat.

            Da bi nastavio bratov program distribucije zemlje seljacima, Gaj Grakho je sponzorirao utemeljenje nekoliko kolonija, ali je utemeljenje kolonije na području razorene i omrznute Kartage upotrijebljeno protiv njega, tj. da se smanji njegova popularnost među masama. Posebno je bio kritiziran kada je želio dodijeliti rimsko građansko pravo većini stanovništva u Italiji, jer su njegovi neprijatelji odmah nahuškali Rimljane da to ne dozvole jer bi to značilo da će morati dijeliti privilegije sa onima koji su dotada bili ispod njih.

            Gaj Grakho je napustio službu, ali Senat mu je ipak pripremio oproštaj, tj. optužili su ga da je pokušao pokrenuti revoluciju, a namještena istraga je to i potvrdila. Da ga vojska ne bi ubila Gaj je naredio svom robu da ga ubije, a ponovno je stradao veliki broj njegovih pristalica čija su tijela također bačena u Tiber.

povijesni @ 21:47 |Komentiraj | Komentari: 0
Komentari
 
Brojač posjeta
65835
Reklame
 
Index.hr
Nema zapisa.