Blog o povijesti - Lekcije i skripte iz povijesti
Povijest - Skripte i Lekcije
 
Pretraga Bloga
Loading
 
Lekcije
LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA PRVI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA DRUGI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA TREĆI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA ČETVRTI RAZRED SREDNJE ŠKOLE KONTAKT
Blog
ponedjeljak, prosinac 17, 2012
Rimsko carstvo - Lekcije iz povijesti za prvi razred srednje škole

KRIZA RIMSKE REPUBLIKE I GRAĐANSKI RATOVI

Gaj Marije i Kornelije Sula (II/I stoljeće B.C.)

         Od vremena braće Grakho rimsko društvo u političkom smislu se dijeli na optimate (konzervativni sloj aristokracije koji se oslanja na Senat) i populare (koji se u politici oslanjaju na široke mase). Braća Grakho nisu se mogli obraniti pred Senatom jer nisu imali vojsku koja bi ih podržavala, ali uskoro se pojavljuju moćni generali koji imaju podršku vojske i mogu je koristiti za političke probitke. 

Slika 1: Gaj Marije
Slika 1: Gaj Marije

Gaj Marije – on je bio prvi general koji je oko sebe skupio vjernu vojsku, a zbog toga je i posebno važan povjesničarima jer je zauvijek promijenio način regrutiranja u rimskoj vojsci i smjer vojničke lojalnosti, koja je od tada usmjerena prema vojskovođama. Gaj Marije je pretvorio vojsku u instrument za ambiciozne kroz cijelu buduću povijest Rima.

            Svoj status Gaj Marije je stekao osobinama pravog, nepotkupljivog vojnika u ratovima protiv kralja NumiđanaJugurte i protiv Germana koji su navaljivali u sjevernu Italiju. Takvi uspjesi donijeli su mu veliku popularnost, pa je bio biran za konzula čak pet puta.

            Vojna reforma Gaja Marija temeljila se na plaćenoj vojnoj službi, što je omogućilo najsiromašnijim slojevima da se prijave u vojsku i na taj način osiguraju egzistenciju, a nakon 16 godina službe dobili bi status veterana i zemljišni posjed u vlasništvo. Rezultat te reforme je vezanost vojnika za svoje zapovjednike, jer o njima im je ovisila i plaća i vojni uspjesi, a on im je bio i garancija za dobivanje zemljišnog posjeda nakon prestanka službe.

Slika 2: Pontski kralj Mitridat, koji je bio povod za izbijanje građanskog rata između optimata i populara.
Slika 2: Pontski kralj Mitridat, koji je bio povod za izbijanje građanskog rata između optimata i populara.

Kornelije Sula – proslavio se zahvaljujući Savezničkom ratu (91-89. B.C.), nakon kojeg su svi Italijani dobili rimsko građansko pravo. Za razliku od Marija kojeg su podržavali populari, Sulu su podržavali optimati, koji su mu omogućili poziciju konzula. Do građanskog rata između dvojice vojskovođa i njihovih pristalica doći će vrlo brzo, a kao povod poslužio je sukob oko vodstva vojnog pohoda na Istok, jer onaj koji vodi vojsku može se nadati dobroj pljački s kojom će se dalje moći kupovati vjermost vojske.

Građanski rat - Kralj Ponta, Mitridat je poč. 80-ih B.C. podigao pobunu protiv Rima, a samo u jednom danu pobijeno je 80 000 Rimljana. Senat je odredio da pohod mora voditi Sula

jer je konzul, ali populari su tvrdili da vodstvo pripada Gaju Mariju jer je pet puta bio konzul. Pritisak populara bio je snažan pa je Senat promijenio odluku, ali Sula je tada sa svojom vojskom okupirao Rim i pobijedio marijevce i poveo vojsku na Istok.

            Kada je Sula otišao na Istok, Gaj Marije je krenuo iz svog skloništa u Africi na Rim gdje je uz pomoć svojih pristaša haračio dane i noći i proganjao optimate (tih dana je i umro).

            Sula se vratio s Istoka 82.B.C. te je ponovno zaposjeo Rim i proglasio se diktatorom bez ograničenja.

Sulina diktatura

            Odmah je započeo s eliminacijom političkih protivnika i to proskripcijama – sastavljani su popisi populara koji su bili ubijani, a njihova imovina plijenjena. Na taj su se način obogatili mnogi Sulini pristaše, a najviše Marko Licinije Kras, član budućeg I triumvirata.           

Slika 3: Kornelije Sula, čovjek koji je na sebe preuzeo diktatorske ovlasti, pokušavajući osigurati takve političke uvjete u Rimu da u budućnosti više ne bude moguće pojavljivanje novog Sule.
Slika 3: Kornelije Sula, čovjek koji je na sebe preuzeo diktatorske ovlasti, pokušavajući osigurati takve političke uvjete u Rimu da u budućnosti više ne bude moguće pojavljivanje novog Sule.

Svoje velike ovlasti Sula je iskoristio da ojača Senat i preuredi državu, a po njemu su dvije glavne prijetnje Senatu kao vrhovnoj vlasti bili plebejski tribuni i jaki i moćni generali.

  • Da bi umanjio utjecaj plebejskih tribuna, donio je zakon koji onemogućuje tribunima donošenje zakona bez odobrenja Senata i zabranio je da tribuni drže bilo koju drugu dužnost, što je instituciju tribuna učinilo neatraktivnom za sve mlade i ambiciozne političare.
  • Problem jakih i moćnih generala riješio je ograničenjem njihovog zapovjedništva na jednu godinu, čime im se onemogućava zbližavanje s vojskom. Želio je biti siguran da neće biti Sule nakon Sule.
            Ponovno je za porotnike stavio samo senatore i time poništio zakon koji je donio Gaj Grakho, a da bi osigurao dovoljno porotnika, a usput nagradio svoje pristaše, povećao je broj članova Senata sa 300 na 600.

            Dobrovoljno se odrekao diktature 79.B.C., misleći da je Senat sada dovoljno jak, ali vrijeme će pokazati drugačije.

Uspon Pompeja

            Gnej Pompej bio je nova vojna prijetnja Rimskoj Republici. Reputaciju je stekao u Španjolskoj gdje je ugušio pobune, te je s netaknutom vojskom pomogao u gušenju Spartakova ustanka (73-71.B.C.), u čemu je ipak glavni bio najbogatiji Rimljanin, Marko Licinije Kras. Osjećali su se dovoljno moćno da od Rima mogu zatražiti funkcije konzula za 70.g.B.C., što im je i omogućeno, jer Senat nije imao obranu od njihove vojske. Poništili su neke Suline zakone od kojih je najvažnije da tribuni ponovno mogu donositi zakone i bez odobrenja Senata.           

Slika 4: Gnej Pompej, koji je kasnije zbog svojih zasluga u rješavanju problema s gusarima stekao nadimak Veliki. Jedan od budućih članova I triumvirata.
Slika 4: Gnej Pompej, koji je kasnije zbog svojih zasluga u rješavanju problema s gusarima stekao nadimak Veliki. Jedan od budućih članova I triumvirata.

Iznenađenje za sve bilo je njihovo dobrovoljno povlačenje sa funkcije konzula, što je uvjerilo Senat u njegove dobre namjere i da ne želi rušiti Republiku, zato su mu 67.B.C. dali imperium (izvanredna vojna ovlaštenja), da uništi gusare na Sredozemlju koji su bili prijetnja rimskoj opskrbi žitom. Nakon uspjeha protiv gusara iduće godine dobio je novi imperium, ovaj put u Maloj Aziji, protiv starog rimskog neprijatelja, kralja Ponta, Mitridata. Postigao je više nego dobar uspjeh, priključio Siriju kao novu rimsku provinciju i osigurao taj prostor Istoka određenim ugovorima s lokalnim kraljevima koji su prihvatili vlast Rima.

            Nakon povratka Pompej je imao dva zahtjeva: da se priznaju njegovi dogovori na Istoku; i da se dodijeli zemlja njegovim veteranima. Senat je to odbio, pa bi se moglo reći da je Senat sam okrenuo Pompeja od dotadašnje njegove politike i gurnuo ga u savez s ostalim nezadovoljnicima – Krasom i Cezarom.    

SPARTAKOV USTANAK

            Prvo stoljeće prije Krista Rimljani su dočekali kao gospodari gotovo cijelog Sredozemlja. Iz pokorenih zemalja legije su donosile u Rim ogromna bogatstva i čitave narode pretvorene u robove. Živeći u krajnje teškim prilikama, oni su uglavnom obrađivali imanja – latifundije – bogatih rimskih patricija.           

Slika 5: Gladijatorska borba, scena iz filma Spartak, u kojoj je glavnu ulogu imao Kirk Douglas.
Slika 5: Gladijatorska borba, scena iz filma Spartak, u kojoj je glavnu ulogu imao Kirk Douglas.

Među robovima u posebnom su položaju bili gladijatori, snažni muškarci obučavani za okrutne oružane borbe priređivane u arenama, kojima su bogati Rimljani zabavljali sebe i ostale stanovnike grada. Gladijatori su uvježbavani u posebnim gladijatorskim školama, a u jednoj takvoj školi, u gradu Kapui na jugu Italije, skovana je 73.B.C. urota robova-gladijatora.

Oko 200 robova odlučilo se na bijeg, ali zbog izdaje uspjelo ih je pobjeći svega 88, a putem su naišli na kola koja su prevozila gladijatorsko oružje, pa su se dobro naoružali i povukli na obližnji Vezuv. Njihov je broj idućih mjeseci stalno rastao, jer su im se počeli pridruživati robovi s obližnjih latifundija i siromašni seljaci-bezemljaši, tako se postupno bijeg gladijatora pretvorio u pravi ustanak.

            Ustanici su među gladijatorima izabrali trojicu vođa. Prvi je bio Spartak, podrijetlom Tračanin, a druga dvojica bili su Enomaj i Kriks, vjerojatno Germani. Rimske vlasti nisu ispočetka pridavali veliku pozornost tom događaju, jer bjegovi robova bili su uobičajena pojava, ali kada su ustanici krenuli u pljačkaške pohode na njih je poslan lokalni odred rimske vojske koji je katastrofalno poražen, a ustanici su se dočepali kvalitetnog naoružanja.

            U Rimu su tada shvatili da je vrag odnio šalu, pa je protiv ustanika poslana pješadija i konjica pod vodstvom pretora Gaja Klaudija Glabera. Vojska je zauzela sve putove koji su vodili na Vezuv, ali Spartak je našao izlaz iz zamke, naime od grana mladica divlje loze dao je isplesti ljestve kojima su se ustanici spustili u podnožje i došli Rimljanima iza leđa. Rimska vojska je potučena, a Spartak je sa otetim oružjem i konjima mogao naoružati nove pješačke jedinice i stvoriti konjicu.

Raskol među ustanicima

            Ustanička vojska narasla je na čak 70 000 ljudi, raznih narodnosti i interesa, pa se pojavilo pitanje o daljnjim akcijama. Spartak je namjeravao povesti vojsku na sjever, prijeći Alpe i odvesti robove u Galiju. Kriks je pak želio ostati u Italiji i krenuti u pohod na sam Rim, a uz njega su bili mnogi seljaci-bezemljaši, koji nisu htjeli napuštati Italiji i zalagali su se za rušenje rimske vlasti. Posljedica nesuglasica bila je podjela ustaničke vojske, jer se Kriks sa manjim djelom odvojio i počeo samostalno djelovati.

            Rim je uskoro počeo konkretnije djelovati, naime 72.B.C. na ustanike je poslana vojska pod zapovjedništvom dvojice konzula, a to se inače radilo samo u najvećim i najtežim ratovima. Čim su Rimljani doznali za raskol među ustanicima krenuli su snažnom vojskom na slabiji, Kriksov dio ustanika, te su ga uspjeli potući u podnožju planine Gargano, a u bitki je ubijen i sam Kriks. Spartak se ubrzo osvetio Rimljanima za taj poraz i jurišom krenuo na vojsku drugog konzula i porazio je u pravom pokolju. Spartak je od tog trenutka postao neosporni vođa ustanika, a kako bi uspostavio narušeno jedinstvo, priredio je svečani pokop za Kriksa.

            Spartak je dobio veliku potporu stanovništva srednje Italije, koje je u njegovoj vojsci vidjelo priliku za promjene u rimskoj vlasti, pa je vojska narasla na nevjerojatnih 120 000 ljudi, koju je Spartak uspio disciplinirati i dobro organizirati, pa je takva vojska predstavljala pravu opasnost Rimu.

Završna faza

            Senat je odlučio zapovjedništvo vojske protiv Spartaka dati najbogatijem Rimljaninu – Marku Liciniju Krasu. Pred njegovom moćnom vojskom Spartak se počeo povlačiti prema jugu Italije i dočepati se Sicilije gdje bi se mogao udružiti sa tamošnjim brojnim robovima. Spartak je dogovorio sa Kilikijskim gusarima prebacivanje njegove vojske na Siciliju, ali su ga oni unatoč darovima koje su dobili prevarili, pa Spartakovim ustanicima ne preostaje drugo rješenje nego provesti zimu u Kalabriji, na jugu Italije.

            Kras je odlučio zatvoriti Spartaka u zamku, naime njegovi vojnici su u kratkom roku iskopali jarak preko cijelog poluotoka, dužine 51km, a širok i dubok po 4,5m. Iznad jarka dao je podići visok i čvrst zid. Na taj je način Kras onemogućio opskrbu Spartakove vojske. Ali Spartak je pričekao zimsko nevrijeme i dao zatrpati dio jarka i tim putem prebaciti cijelu vojsku. Kada je Kras za to doznao uhvatio ga je strah da Spartak ne krene na Rim, pa je od Senata zatražio da se iz Španjolske pozove rimska vojska pod vodstvom Gneja Pompeja.

            No Spartakov cilj nije bio Rim nego luka Brindisi, preko koje se želio prebaciti u Grčku, ali dio njegove vojske nije se slagao s odlaskom iz Italije pa je ponovno došlo do malog raskola, a taj manji dio vojske ubrzo je uništen od strane Krasa i njegove vojske. Potaknut tim uspjehom Kras se želio što prije obračunati s glavninom Spartakove vojske.           

Slika 6: Prikaz bitke u Apuliji, 71. B.C., kada je konačno slomljen Spartakov ustanak.
Slika 6: Prikaz bitke u Apuliji, 71. B.C., kada je konačno slomljen Spartakov ustanak.

Presudna se bitka dogodila 71.B.C. u Apuliji. Legenda kaže da su prije bitke Spartaku doveli konja, ali ga je on posjekao mačem rekavši: "Pobjednik će imati mnogo dobrih konja, a poraženom neće trebati niti vlastiti." S mačem u ruci Spartak se namjeravao probiti do samog Krasa. Premda je pobio mnogo protivnika, među kojima i dva centuriona, nije uspio prodrijeti

do njega. Ranjen u koljeno nastavio se boriti klečeći sve dok naposljetku on i njegova pratnja nisu bili sasječeni. Čuvši glas o Spartakovoj pogibiji, ustanička se vojska raspala, a bitka se pretvorila u običnu klaonicu. Nikada nije utvrđeno koliko je desetaka tisuća ustanika poubijano, a Rimljana je stradalo oko tisuću. Veliko je mnoštvo robova pobjeglo u brda, gdje su ih idućih mjeseci Krasovi vojnice nemilice lovili. Naposljetku je poubijana glavnina robova, dok je 6 000 zarobljenih razapeto na križeve između Rima i Kapue. Spartakovo tijelo nije nikada nađeno.

            Rimski povjesničar Plutarh za Spartaka kaže da je bio jedan od najboljih vojskovođa antike, a također tvrdi da je bio predodređen za veliku povijesnu ulogu, jer "kad je prvi put doveden u Rim na prodaju, bila je viđena zmija kako mu se ovila oko lica dok je spavao, a jedna njegova suplemenica, vračara objavila je da je to predznak velike i strašne moći …".

PRVI TRIJUMVIRAT (60 – 59.B.C.) I CEZAR

            U vrijeme kada je Pompej imao nesuglasice s Senatom, Gaj Julije Cezar, koji je potjecao iz stare patricijske obitelji, upravo se vraćao s položaja guvernera provincije Hispanije. Prilikom svog političkog uspona upao je u velike financijske teškoće, a najveće sume novca dugovao je Krasu.

Slika 7: Karikaturalni prikaz dogovaranja Cezara, Pompeja i Krasa oko stvaranja I triumvirata.
Slika 7: Karikaturalni prikaz dogovaranja Cezara, Pompeja i Krasa oko stvaranja I triumvirata.

Da bi riješio svoje financijske probleme nadao se dobivanju položaja konzula za 59.g.B.C., a zatim ponovnom preuzimanju zapovjedništva provincije, što bi mu osiguralo prihode kojima bi riješio spomenute teškoće. Zbog takvih nakana jedan dio Senata sa sumnjom je gledao na Cezara, pa je to rezultiralo zabranom Cezaru da proslavi trijumf prilikom svog povratka iz Španjolske.         

Trojica nezadovoljnika, Pompej, Cezar i Kras formirali su koaliciju poznatu pod nazivom Prvi Trijumvirat, a njihov zajednički utjecaj osigurao je izbor Cezara kao jednog od konzula za 59.B.C.

            Kao konzul Cezar je odmah počeo podržavati želje svojih partnera, tj. ratificirani su Pompejevi ugovori na Istoku i osigurana je zemlja za njegove veterane, a Krasovi financijski poslovi također su riješeni na njegovo zadovoljstvo. Cezar je sebi osigurao zapovjedništvo nad Cisalpinskom Galijom (oko rijeke Po) i obalom Ilirije, na razdoblje od 5 godina. U tom je periodu umro zapovjednik Transalpinske Galije pa je Cezar preuzeo zapovjedništvo i nad tim područjem.

            Cezar je bio vrlo aktivan na području Galije i krenuo u pokoravanje tamošnjih plemena. Tzv. Galski ratovi, koji su trajali od 58 – 50 B.C., a koje je Cezar opravdao i opisao u svom djelu "De bello Gallico", podvrgnuli su cijelo područje moderne Francuske i Belgije pod vlast Rima.

            Politički utjecaj trijumvira dokazao se i 55.g.B.C., kada su ponovno Kras i Pompej izabrani za konzule. Politički uspjeh opet je doveo do osobnih probitaka, jer Cezaru je njegovo zapovjedništvo nad Galijom produženo za još 5 godina, a ovaj put i Pompej i Kras su preuzeli provincijska zapovjedništva. Kras je postao prokonzul Sirije i ratovao protiv Parta, gdje je i poginuo 53 B.C. (uliveno mu je istopljeno zlato u grlo), a Pompej je preuzeo zapovjedništvo nad Španjolskom, ali je vladao tim područjem preko asistenata (legati), jer je želio ostati u Rimu, što bliže centru moći.

Sukob Cezara i Senata

            Cezarovi uspjesi u Galiji, bez obzira koliko bogatstva donijeli Rimu, povećali su broj njegovih neprijatelja u Senatu, koji su strahovali da bi njegove pobjede i popularnost u narodu mogle od njega učiniti novog Sulu.

            Kao zaštitu od Cezara, Senat je pokušao pridobiti Pompeja na svoju stranu, jer su mislili da će se njega, kada više ne bude potreban, lakše riješiti.

            Cezar je namjeravao nakon isteka drugog mandata u Galiji, 49.B.C. ponovno kandidirati za konzula, a nakon toga preuzeti vojno zapovjedništvo negdje na Istoku, revolucija ili rušenje Rimske Republike nije mu bila na kraj pameti, pa bi se moglo ustvrditi da su kasniji potezi Cezarovi samo posljedica krive politike Senata prema njemu.           

Slika 8: Gaj Julije Cezar, čovjek koji će konačno srušiti Rimsku Republiku, te jedna od  najznamenitijih osoba u povijesti čovječanstva.
Slika 8: Gaj Julije Cezar, čovjek koji će konačno srušiti Rimsku Republiku, te jedna od  najznamenitijih osoba u povijesti čovječanstva.

Senat je ubrzo izdao zakon kojim naređuje Pompeju da preuzme zapovjedništvo rimske vojske protiv Cezara. Vjerojatno krivo informirani Pompej prihvatio je komandu, dijelom i iz osjećaja lojalnosti prema Rimskoj Republici, ali učinivši to potpisao je svoju smrtnu presudu, a Rimsku Republiku gurnuo u još jedan građanski rat.

            Senat je povukao još jedan loš potez koji je na kraju išao u prilog Cezaru – izdao je zakon kojim se prijeti smrću svakom plebejskom tribunu (sancrosancti!!) koji se suprotstavi uredbama uperenim prema Cezaru. Cezaru je to bila prava propaganda, jer sada se mogao proglasiti zaštitnikom prava tribuna; zaštitnikom običnih građana Rima koji biraju tribune; i zaštitnikom svoje vojske koja je optužena skupa s njim iako su samo lojalno služili u Galiji.

Cezarova invazija na Italiju

            U to je vrijeme Cezar bio stacioniran u svojoj provinciji, odmah preko rijeke Rubicon koja dijeli Italiju od Cisalpinske Galije. Shvatio je da mu ne preostaje ništa drugo nego borba za sebe i svoju vojsku, a besplatnom senatskom propagandom i borba za narod i njegove svete tribune. Na dan 11. siječnja 49.g.B.C. krenuo je na čelu svojih legija preko rijeke Rubicon u Italiju. Tada je rekao svoje često citirane riječi: "Alea iacta est" (Kocka je bačena).

Slika 9: Karta prikazuje pravce kretanja Pompejeve i Cezarove vojske u njihovom međusobnom sukobu.
Slika 9: Karta prikazuje pravce kretanja Pompejeve i Cezarove vojske u njihovom međusobnom sukobu.

 Cezarove legije pokazale su potpunu lojalnost, a kako je napredovao kroz Italiju sve mu se više ljudi pridruživalo. Pompej i njegove pristalice shvatile su da je povlačenje najpametniji izbor pa su se povukli prema Grčkoj, a Cezar je odlučio krenuti za njima. Do odlučne bitke došlo je kod grada Farsala u Tesaliji. Pompej je preživio poraz svoje vojske i pokušao naći spas u Egiptu, ali faraon Ptolomej XIII je shvatio da će konačni pobjednik biti Cezar, te da bi mu spašavanje Pompeja samo stvorilo probleme pa je dao ubiti Pompeja čim je ovaj došao u Egipat.           

Slika 10: Egipatska vladarica Kleopatra VII, žena koja je izazvala pravu zbrku u Rimu, osvojivši najprije Cezara, a kasnije i Marka Antonija.
Slika 10: Egipatska vladarica Kleopatra VII, žena koja je izazvala pravu zbrku u Rimu, osvojivši najprije Cezara, a kasnije i Marka Antonija.

Ubrzo je i Cezar stigao do Egipta, gdje se ludo zaljubio u sestru faraona Ptolomeja XIII, Kleopatru VII, koju je skupa s mlađim bratom Ptolomejom XIV postavio na egipatsko prijestolje. U to vrijeme stigle su do njega vijesti da se kralj Farnak (Mitridatov sin) sprema na rat protiv Rima, Cezar je na brzinu "skoknuo" na Istok i u samo pet dana potukao Farnaka, tada je u Rim poslao poznatu poruku: "Veni, vidi, vici!" (Dođoh, vidjeh, pobjedih). Neko vrijeme je opet boravio u Egiptu gdje se vozikao brodom po Nilu u društvu prekrasne Kleopatre (koja je svoju ljepotu znala jako dobro iskoristiti), a govorkalo se tada (ali nikada nije utvrđeno) da je plod te njihove ljubavi bio mali Cezarion.

            Nakon kratke (i slatke) ljubavne pauze Cezar je krenuo uništiti ostatke svojih protivnika u Africi i Španjolskoj, pa se kao trijumfator vratio u Rim 46.B.C.

            Što se Kleopatre tiče, ona je pokazala i svoju brutalniju stranu, tj. dala je pogubiti svog brata Ptolomeja XIV i svoju sestru Arsinoju i sama zavladala Egiptom.

Cezarova vladavina do 44.g.B.C.

            Po dolasku u Rim Cezar je preuzeo funkcije konzula i diktatora, a po uzoru na Sulu produžio je svoju diktaturu na više od zakonski dopuštenih 6 mjeseci, a 44.B.C. proglasio se doživotnim diktatorom. Preuzeo je kompletnu vlast u izdavanju zakona, objavljivanja rata i postavljanja ljudi na funkcije. Kao diktator proveo je seriju brzih reformi rimskog društva:

Slika 11: Svi Cezarovi planovi nisu dokraja realizirani, niti znamo što je namjeravao, jer je na Martovske ide, 15. ožujka 44.g.B.C. izboden (23 puta) do smrti u uroti koju su vodili dvojica njegovih vojnih zapovjednika – Marko Brut i Gaj Kasije, i to baš pored Pompejevog kipa. Tvrdi se da su Cezarove posljednje riječi bile na grčkom: "zar i ti sine Brute" (jer Brut je bio njegov štićenik).
Slika 11: Svi Cezarovi planovi nisu dokraja realizirani, niti znamo što je namjeravao, jer je na Martovske ide, 15. ožujka 44.g.B.C. izboden (23 puta) do smrti u uroti koju su vodili dvojica njegovih vojnih zapovjednika – Marko Brut i Gaj Kasije, i to baš pored Pompejevog kipa. Tvrdi se da su Cezarove posljednje riječi bile na grčkom: "zar i ti sine Brute" (jer Brut je bio njegov štićenik).


  • Da bi nagradio odane pristalice povećao je broj praetora na 16
  • Povećao je broj članova Senata na 900, u koji je onda ubacio mnoge svoje oficire – veterane, pa je i Senat potpao pod njegovu kontrolu. Cezar je podijelio Italiju na municipalna područja, što je osiguravalo veću administrativnu efikasnost i kontrolu (naravno da su njegovi ljudi bili na vodećim pozicijama u svakoj municipalnoj jedinici)
  • Naselio je mnoge svoje veterane u kolonije po svim rimskim provincijama, posebno u bliže – Hispanija, Transalpinska Galija, Afrika, a mnogim imućnijim građanima u provincijama dodijelio pravo rimskog građanstva
  • Najtrajnija reforma odnosi se na uvođenje kalendara po uzoru na stari egipatski u kojem godina ima 365 dana, a svake četiri godine dodaje se jedan dan, tj. svake četvrte godine dva dana za redom je 24. veljače. Takav kalendar poznat je pod nazivom Julijanski, a bio je važeći sve do 1582.g. kada je reformiran od strane pape Grgura XIII, tj. današnji Gregorijanski kalendar.
povijesni @ 21:40 |Komentiraj | Komentari: 0
Komentari
 
Brojač posjeta
65835
Reklame
 
Index.hr
Nema zapisa.