Blog o povijesti - Lekcije i skripte iz povijesti
Povijest - Skripte i Lekcije
 
Pretraga Bloga
Loading
 
Lekcije
LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA PRVI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA DRUGI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA TREĆI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA ČETVRTI RAZRED SREDNJE ŠKOLE KONTAKT
Blog
nedjelja, rujan 15, 2013

 POSTKAROLINŠKA EUROPA – IX. – XI.st.

Raspad Karolinškog Carstva           

Slika 1: Europa 814. g. kakvu je ostavio Karlo Veliki

Slika 1: Europa 814. g. kakvu je ostavio Karlo Veliki

Nakon Karla Velikog carsku poziciju preuzeo je njegov sin Ludovik Pobožni, čija vladavina nije bila nimalo nalik čvrstoj vlasti Karla Velikog. Vladavinu Ludovika Pobožnog obilježio je porast moći svećenstva i prijestolne borbe. Ludovik je papi potvrdio sva prava Rimske crkve, a papinstvo je izuzeo ispod carske jurisdikcije, pa je zbog takvog odnosa prema Crkvi stekao nadimak Pobožni.

         Ludovik Pobožni proglasio je za suvladara svog najstarijeg sina Lotara (vlast nad dva mlađa brata), ali je kasnije dobio još jednog sina, Karla Ćelavog, od druge žene koja je htjela osigurati nasljedstvo svome sinu, a takva je situacija izazvala niz građanskih ratova nakon smrti Ludovika Pobožnog.

            Lotara su pobijedila njegova dva brata, Ludvig Njemački i Karlo Ćelavi, koji su ujedinili svoje snage čuvenom strasburškom zakletvom koja, što je značajno za budućnost, nije položena na latinskom nego na dva jezika kojim su govorile sukobljene vojske, na njemačkom i francuskom jeziku.

Slika 2: Dio teksta Strasburške zakletve kojom su postavljeni temelji kasnijih dviju država – Njemačke i Francuske

Slika 2: Dio teksta Strasburške zakletve kojom su postavljeni temelji kasnijih dviju država – Njemačke i Francuske

Ugovorom u Verdunu, 843. g. Karolinško Carstvo podijeljeno je na tri dijela: Lotar je dobio carsku titulu i izduženi teritorij od Italije do Sjevernog mora (Lotaringija), koji je obuhvaćao Rim i Aachen; Karlo Ćelavi je dobio Zapadnu Franačku (Francuska u grubo); a Ludvig Njemački je dobio Istočnu Franačku (u grubo Njemačka).           

Slika 3: Europa nakon podjele u Verdunu, 843.g.

Slika 3: Europa nakon podjele u Verdunu, 843.g.

Podjela nije dugo trajala, jer su Istočna i Zapadna Franačka uskoro podijelile Lotaringiju, a veliki dio oko rijeke Rhone postalo je posebno kraljevstvo – Burgundija.

Car je zadržao samo Italiju, dok 887. g. nije zbačen posljednji karolinški car – Karlo Debeli.

Propašću Franačkog Carstva pojavili su se začeci tri suvremene države – Francuske, Njemačke i Italije.


Upadi novih osvajača – Mađara, Arapa (Saracena ) i Normana

Slika 4: Mapa koja prikazuje upade Normana, Mađara i Saracena na prostore Europe, gdje je nestalo čvrste centralne vlasti što je omogućilo relativno lako švrljanje spomenute ekipe po Europi

Slika 4: Mapa koja prikazuje upade Normana, Mađara i Saracena na prostore Europe, gdje je nestalo čvrste centralne vlasti što je omogućilo relativno lako švrljanje spomenute ekipe po Europi

Mađari su mješavina finsko-turskih nomadskih plemena, a stigli su u Podunavlje krajem IX. st. Na čelu je knez Arpad (začetnik dinastije Arpadovića). Predstavljali su strah i trepet za područja kojima su harali, jedino su utvrđeni gradovi izbjegli uništavanje i odvođenje žena i stoke. Pustošili su njemačke zemlje i Burgundiju, a poč. X. st. prelaze Alpe i dolaze u Italiju. Sredinom X. st moć im opada, a dotukao ih je poraz od njemačkog kralja Otona I. 955. g. kod Augsburga, te se od tada nastanjuju na prostoru današnje Mađarske.           Arapi ili Saraceni napadali su Europu u dva pravca: pljačkaški upadi duž obala južne Francuske (Nice, Marseille…), koje su provodili gusari iz muslimanske Španjolske; invazija na Siciliju i južnu Italiju, koju su u IX. st. započeli tuniski emiri, koji su uspostavili vlast na Siciliji.

Slika 5: Najljepše očuvani vikinški brod, koji se danas čuva u muzeju u Oslu. Otkriven je krajem 19. st. u Norveškoj. Dugačak je 22 m, a širok 5 m. Obično je na ovakvom drakaru posadu činilo 30 – 40 ljudi. Ovaj je drakar nakon svoje vojne karijere poslužio kao posmrtni kovčeg za, vjeruje se, kraljicu Assu, koja je ubila svog muža Gudroda Halfdanssona Veličanstvenog, a koji je par godina ranije prisilio Assu da se uda za njega

Slika 5: Najljepše očuvani vikinški brod, koji se danas čuva u muzeju u Oslu. Otkriven je krajem 19. st. u Norveškoj. Dugačak je 22 m, a širok 5 m. Obično je na ovakvom drakaru posadu činilo 30 – 40 ljudi. Ovaj je drakar nakon svoje vojne karijere poslužio kao posmrtni kovčeg za, vjeruje se, kraljicu Assu, koja je ubila svog muža Gudroda Halfdanssona Veličanstvenog, a koji je par godina ranije prisilio Assu da se uda za njega

Najvažnije osvajačke pohode u IX. i X. st. vodili su Vikinzi ili Danci ili Normani, koji su dolazili iz Skandinavije. Normani su plovili na dugim uskim brodovima koji su se kretali brzo pomoću jedara ili vesala – drakari. U početku su Normani poduzimali samo pljačkaške pohode, ali kasnije prelaze na osvajanje teritorija i stvaranje svojih naselja. Prvi Normanski pohod na zapad desio se krajem VIII. st., napadom na obale južne Engleske, koji su kasnije nastavljeni, a na osvojenim područjima Engleske formirali su tzv. « Danelaw « (danska uprava). Njihovi pohodi išli su duž obala Nizozemske, Francuske, Španjolske, a dolinama rijeka prodiru duboko u kopno (881. g. uništili su grob Karla Velikog u Aachenu). U Francuskoj su najviše opustošili oblast između rijeka Loire i Rajne, a ugrozili su i sam Pariz. Zbog velike opasnosti Karlo Glupi (unuk Karla Ćelavog) prisiljen je na pregovore s Normanima ( vođa Rollon ). Tom je prilikom Karlo Glupi ustupio Normanima dolinu donje Seine (to područje kasnije postaje vojvodstvo Normandija), a Rollon i Normani obvezali su se na primanje kršćanstva. U XI. st. zavladali su južnom Italijom (Bari 1071.), a od Arapa uzimaju Siciliju te od tih teritorija stvaraju « Kraljevinu Obiju Sicilija«                                                                                           

Postanak Svetog Rimskog Carstva (Njemačke)

Istočna Franačka tj. Njemačka krajem IX. st. bila je podijeljena na nekoliko vojvodstava - Švapska, Bavarska, Franačka, Saska, Lotaringija, jer centralna vlast zadnjih Karolinga sve više slabi (zadnji Karoling bio je Ludvig Dijete, umro 911 ).

            Za vladara je izabran najmoćniji među vojvodama, Henrik I Ptičar (919 – 936), prvi nefranački kralj Njemačke, osnivač Saske dinastije. Snaga Henrika I. bila je tolika da je bez pogovora, nakon njega izabran njegov sin Oton I. (936 – 973). Otona I. je okrunio za kralja nadbiskup Mainza, u dvorcu Karla Velikog u Aachenu, a takav događaj je trebao izraziti da Oton sebe smatra nasljednikom Karla Velikog, uz podršku crkve.

            Pošto je učvrstio vlast u Njemačkoj, htio je poći primjerom Karla Velikog i okruniti se za cara i postati zaštitnik papinstva. Prilika mu se pružila 951 / 952. g. kada je intervenirao zbog nemira i lokalnih ratova u sjev. Italiji, te se tada okrunio kao kralj Italije, ali ga je papa odbio okruniti za cara. Novu priliku donio mu je veliki porast ugleda, nakon što je sa svojom vojskom porazio tadašnje širitelje straha po Europi – Mađare, 955. g. u bitki kod Augsburga.

            Poziv od pape je ubrzo došao, naime papa Ivan XII. zatražio je od Otona pomoć protiv svojih suparnika. Oton je pobijedio papinske neprijatelje i ušao u Rim gdje je okrunjen za cara Svetog Rimskog Carstva 962. g. Novi car je tada dao papi tzv. „Privilegium Ottonis“, tj. akt kojim se papinstvu daje zaštita, ali se traži i da car ima pravo potvrđivanja izbora papa. Čim je Oton napustio Rim, Ivan XII. je pokušao vratiti svoju nezavisnost, Ali Oton se vratio i smijenio Ivana XII., te postavio nekog svjetovnjaka za papu kao Lava VIII. ( da pokaže svoju moć ), a pape su od tada dužni polagati caru zakletvu vjernosti. Rimljane je glađu natjerao da priznaju Lava VIII., pa je carev trijumf bio potpun.

Sukob carstva i papinstva        

Slika 6: Papa Grgur VII. koji je bio najžešći protivnik uplitanja svjetovne carske vlasti u crkvena pitanja

Slika 6: Papa Grgur VII. koji je bio najžešći protivnik uplitanja svjetovne carske vlasti u crkvena pitanja

Nakon Otona I. opala je moć carske vlasti  u njemačkim zemljama, a pape su se opet izborile za nezavisnost. Tek u vrijeme cara Henrika III. (1039 – 1056), carska vlast je obnovljena i carstvo je doseglo vrhunac snage, a nova kraljevstva Mađarska, Poljska i Češka, te Burgundsko Kraljevstvo zaklela su se caru na pokornost. Car Henrik III. uspio je i postaviti i svog kandidata na papinsku poziciju pa je postao poznat pod nadimkom « Papotvorac «.           

Slika 7: Samostan u Clunyju, odakle je krenuo reformski pokret unutar Crkve i gdje je odgojen kardinal Hildebrand, budući papa Grgur VII

Slika 7: Samostan u Clunyju, odakle je krenuo reformski pokret unutar Crkve i gdje je odgojen kardinal Hildebrand, budući papa Grgur VII

Smrt Henrika III zadala je sudbonosni udarac carskom nadzoru nad papinstvom, jer je njegov sin, car Henrik IV (1056 – 1106), bio maloljetan što je oslabilo carsku vlast, pa je na papinsku poziciju došao reformatorski papa Nikola II, koji 1059. g. donosi dekret prema kojem papu mogu birati samo kardinali. Da bi sebi osigurao saveznika, papa se obratio Normanima (jug Italije), pa je njihovog vođu Roberta Guiscarda prihvatio kao svog vazala, koji će štititi nezavisnost papa, a zauzvrat je dobio titulu vojvode i priznanje osvojenih područja na jugu Italije. Ovo je bio veliki izazov carstvu, koje je polagalo pravo na potpunu vlast nad čitavom Italijom.

            Pravo neprijateljstvo papinstva i carstva izbilo je 1073. g. kada je za papu izabran opat Hildebrand, poznat kao papa Grgur VII, koji je poveo reformu za moralnim očišćenjem crkve, prema pravilima benediktinskog samostana u Clunyju (Grgur VII je tamo bio redovnik), tzv Clunyjevske reforme.

Slika 9: Susret pape Grgura VII, cara Henrika IV i grofice Matilde od Toskane u zimskoj papinskoj rezidenciji u Canossi na Apeninima, i trenutak kada papa skida ekskomunikaciju sa cara. Grofica Matilda je posredovala u pomirenju pape i cara jer je imala ogromne posjede na prostoru sukoba, što joj naravno ne odgovara

Slika 9: Susret pape Grgura VII, cara Henrika IV i grofice Matilde od Toskane u zimskoj papinskoj rezidenciji u Canossi na Apeninima, i trenutak kada papa skida ekskomunikaciju sa cara. Grofica Matilda je posredovala u pomirenju pape i cara jer je imala ogromne posjede na prostoru sukoba, što joj naravno ne odgovara

Grgur VII je zabranio svećeničke brakove, svećenici također ne smiju nositi brade, prokleo je simoniju (kupoprodaja crkvenih položaja). Izdao je bulu koja se naziva „Dictatus Papae“, u kojima je najvažnija odluka ukidanje prava cara i drugih svjetovnih vladara na investituru (postavljanje papa, biskupa, nadbiskupa).           

Slika 8: Scena klečanja u Canossi kada je car Henrik IV čekao oproštaj i skidanje ekskomunikacije

Slika 8: Scena klečanja u Canossi kada je car Henrik IV čekao oproštaj i skidanje ekskomunikacije

Takve odluke dovode do tzv. sukoba oko investiture između cara Henrika IV (sada punoljetnog) i pape Grgura VII. Henrik IV je pokušao papu svrgnuti kao kriminalca, a papa je odgovorio ekskomunikacijom cara, i razriješio njegove podanike poslušnosti, pa su cara napustili svi njemački knezovi (ipak imaju veliko strahopoštovanje prema crkvi). Car je bio prisiljen tražiti oproštenje od pape (tri je dana klečao na zimi ispred papina dvorca u Canossi, tzv. „klečanje u Canossi“). Papa je skinuo ekskomunikaciju.

            Sukob oko investiture riješen je kompromisom, konkordatom u Wormsu, 1122.g. između Henrika V (1106 – 1125) i pape Kaliksta II: izbori za crkvena lica ostavljaju se crkvi, ali uz prisutnost cara koji im podjeljuje svjetovnu investituru (dvostruka investitura)

povijesni @ 17:37 |Komentiraj | Komentari: 0
Komentari
 
Brojač posjeta
65835
Reklame
 
Index.hr
Nema zapisa.