Blog o povijesti - Lekcije i skripte iz povijesti
Povijest - Skripte i Lekcije

Pretraga Bloga

Lekcije

Blog

utorak, rujan 17, 2013

LEKCIJA 24: BIZANT, SLAVENI I VENECIJA

Zapadnoslavenske zemlje

Slika 1: Knez Rastislav, pod čijim se vodstvom osamostalila Velikomoravska kneževina. Ali, kako su crkvena pitanja bila diktirana iz njemačkih zemalja to je uzrokovalo jaku njemačku kolonizaciju i germanizaciju, pa je Rastislav tražio od Bizanta da mu pošalje svećenike koji bi propovijedali kršćanstvo na narodnom jeziku.

Najmoćnija država Zapadnih Slavena, koja je nastala raspadom Franačke države u IX st., a prostirala se uz rijeku Labu, Odru i Moravu, bila je Velikomoravska kneževina. Vrlo brzo se počinje širiti njemački utjecaj, jer su njemački svećenici vršili proces pokrštavanja ( jer je taj prostor bio pod jurisdikcijom Salzburške nadbiskupije). Njemačkom utjecaju pokušava se oduprijeti knez Rastislav, koji želi da se kršćanstvo propovijeda na narodnom jeziku, pa pomoć traži od Bizanta, odakle dolaze braća Konstantin ( Ćiril ) i Metod , koji sa sobom donose crkvene knjige već prevedene na slavenski jezik, a ujedno su prema grčkom alfabetu sastavili novo pismo prilagođeno slavenskom jeziku – glagoljicu.

Misionarski rad Ćirila i Metoda bio je, iako odobren i od pape, konstantno ometan od strane Nijemaca jer time oni gube utjecaj, pa su pod njemačkim pritiskom učenici Ćirila i Metoda morali napustiti zemlju. Većina njih je otišla u balkanske slavenske zemlje, a jedan dio i u Hrvatsku, gdje su organizirali kršćanstvo i pismenost na narodnom jeziku.

Slika 2: Braća Konstantin (Ćiril) i Metod koji su na poziv kneza Rastislava otišli u Velikomoravsku kneževinu i tamo širili kršćanstvo na slavenskom jeziku. Sastavili su novo pismo – glagoljicu, koja postaje najstariji slavenski alfabet, a služila je za prevođenje Biblije i ostalih crkvenih tekstova na slavenski jezik. Njihova djelatnost dovela je do otpora njemačkog svećenstva, pa su braća morala skočit do Rima ne bi li od pape dobili odobrenje za rad, a papa Hadrijan im je to i omogućio, ali u Rimu je umro Konstantin, pa je borbu s njemačkim svećenstvom nastavio Metod sam. Ali, krajem IX st. slavensko bogoslužje ili Metodovu doktrinu zabranit će papa Stjepan V, pa će Ćirilovi i Metodovi učenici sigurnost naći u Hrvatskoj, Makedoniji, Bugarskoj… Za jednog od njih, Klimenta Ohridskog navodi se da je sastavio novo pismo, ćirilicu (prema Ćirilu), ali danas se pretpostavlja da je to pismo nastalo u Preslavu u Bugarskoj, početkom X st.

Velikomoravsku kneževinu srušili su Mađari u svom silovitom naletu.

            Poljska plemena koja su živjela između rijeka Visle i Odre ujedinio je krajem X st. knez Miješko, prvi poznati vladar iz dinastije Pjastovića. Da bi učvrstio svoju vlast, Miješko je priznao vlast njemačkog cara Otona I., i prihvatio je kršćanstvo. Za njegova vladanja osnovana je i prva poljska biskupija u Poznanu.

            Samostalnost Poljske osigurao je u XI st. knez Boleslav Smjeli, koji se proglasio kraljem ( jer je bio u dobrim odnosima s papom Grgurom VII ), i nije više priznavao vlast Svetog Rimskog Carstva.

            Češka plemena osnivaju svoju državu na teritoriju Velikomoravske kneževine kad je ova propala. Od početka Česi priznaju vlast cara Svetog Rimskog Carstva. Češka je predstavljala važnu kariku u sistemu S. R. C., pa je češki kralj bio njemački izborni knez ( sedam knezova ili kraljeva unutar S.R.C. imali su uloge izbornog kneza, tj. mogli su birati ili biti birani za cara S.R.C ). U Češkoj je od VIII – XIII st. vladala domaća dinastija Premislovića, koja je s vremenom osiguravala sve veću samostalnost Češke u odnosu na S.R.C. Posljednji Premislović bio je Otokar II koji je poginuo u sukobu za carsku titulu sa Rudolfom Habsburškim. Od tog sukoba Austrija, Kranjska, Štajerska i Koruška postaju nasljedne zemlje dinastije Habsburg (prije je njima vladao Otokar II).

            U XIV st. Češka je pripala carskoj dinastiji Luxemburg, a tada posebno za vladanja Karla IV, Češka doživljava kulturni i gospodarski procvat, Prag je praktički postao glavni grad S.R.C., u kojem je Karlo IV da sagraditi mnogo poznatih gotičkih građevina, osnovao je Praško sveučilište (1348. g.), a prašku biskupiju uzdigao je na rang nadbiskupije. U novosagrađeni benediktinski samostan Emaus pozvao je hrvatske glagoljaše da na slavenskom jeziku obavljaju službu Božju. Zbog svega toga stekao je i naziv otac Češke.

Slika 3: Jan Hus na lomači, 1415.g. Više od jezičnih stvari za koje se zalagao Jan Hus, Crkvu je brinulo Husovo promoviranje ideje o siromašnoj Crkvi i vraćanje u ideale Isusovog života. Papa je objavio interdikt prema gradu Pragu, tj. zabranu održavanja svih crkvenih ceremonija – vjenčanja, sprovoda, krštenja, … - dok god je Jan Hus u gradu. Hus je pristao otići na crkveni koncil u Constanzi gdje je pokušao obraniti svoje stavove pred crkvenim i svjetovnim dostojanstvenicima, ali … vidi sliku

U vrijeme vladanja dinastije Luxemburg jača njemački utjecaj, što budi nacionalne osjećaje Čeha, a rezultat je nacionalno – vjerski pokret koji je poveo Jan Hus (tzv. husitski pokret), koji je bio i tvorac češkog književnog jezika i utemeljitelj pravopisa. Protiv husita poveo je car Žigmund Luxemburški rat, koji je trajao 20–ak godina.

            Nakon nestanka dinastije Luxemburg, počele su u Češkoj prijestolne borbe tijekom XV i poč. XVI st., a Češka se u jednom trenutku (za vladanja Vladislava II Jagelovića, XV-XVI st.) našla i u personalnoj uniji s Hrvatskom.

            Poljska je od XIII st. imala popriličnih problema sa teutonskim vitezovima. Teutonski red osnovan je krajem XII. st. za službu u Svetoj zemlji, ali su kasnije prešli u Prusku na poziv jednog poljskog velikaša koji se nadao da će vitezovi zaštititi njegove oblasti od nepokrštenih Prusa, ali nije uspio zadržati vitezove pod kontrolom pa su oni postali nezavisna sila. Teutonski vitezovi uskoro su počeli voditi i agresivnu politiku prema Rusima u Novgorodu, ali ih je novgorodski knez Aleksandar Nevski teško porazio. Nakon toga njihove su snage okrenute na ratovanje protiv Litvanaca i Poljaka, kojima su preoteli istočnu Pomeraniju i grad Danzig ( Gdanjsk ). Teutonski vitezovi uspjeli su formirati svoju državu uz Baltičku obalu pa su početkom XIV.st. bili na vrhuncu svoje moći.

            Sredinom XIV st. pokušao je moćni poljski kralj Kazimir Veliki vratiti izgubljena područja od Teutonaca, a kako nije uspio okrenuo se prema području pod vlašću poganskih Litvanaca, pa je tako utaban put ujedinjenja Poljske i Litve. Kako su na Poljake jako utjecala događanja u Češkoj, a poljski studenti su bili vrlo brojni na sveučilištu u Pragu, to je potaklo Kazimira Velikog da 1364. g. osnuje sveučilište u Krakowu. Poljsko-litvanska unija stvorena je 1386. g. ženidbom litvanskog kneza i poljske kraljice (kćer Ludovika Anžuvinca).

            Litvanci i Poljaci ujedinili su se protiv zajedničkog neprijatelja – Teutonaca, pa su poč. XV st. u bici kod Grünwalda konačno malo natukli Teutonce, koji su nakon još par poraza bili prisiljeni vratiti Pomeraniju i Danzig.

Rusija – Kijevska kneževina

Slika 4: Knez Vladimir na jednoj ukrajinskoj poštanskoj marki. Vladimir je shvatio da Rusija zaostaje za civiliziranim narodima, a pokrštavanje bi moglo unijeti pismenost i kulturu među Ruse, te što je još važnije, političko jedinstvo. Vladimir je još samo morao odlučiti koja bi vjera bila najbolja za njega i Ruse. Primao je delegacije raznih vjera, ali štošta mu se nije svidjelo. Nije želio židove, jer mu ne treba vjera u kojoj je Bog kaznio svoj narod raseljavanjem. Islam mu se također nije svidio, ponajviše zbog zabrane alkohola, a što je pravi Rus bez votke. Zbog sličnih stvari mu se nije svidjelo kršćanstvo, koje prakticira posne dane, a sam Vladimir je na to rekao "da mi ne možemo opstati bez zadovoljstva". Konačno je poslao skupinu mudrih i obrazovanih ljudi u razne zemlje da na licu mjesta donesu neke zaključke o raznim vjerama. Najviše ga je impresionirao izvještaj iz Hagie Sophie, te u tome leži razlog što je pokrštavanje Rusa krenulo iz Bizanta.

Istočna normanska plemena ili Varjazi, krenuli su kopnenim putem preko Rusije do Crnog mora. Preuzeli su kontrolu nad trgovinom od Baltika, preko Dnjepra, Crnog mora do bizantskih putova prema Carigradu. Zadobili su utjecaj nad dva važna trgovačka centra na tom putu – Novgorod i Kijev, koji su postali i politički centri Varjaga. Krajem IX. st. ove dvije države ujedinjene su pod vlašću kijevskog kneza Olega. Za vrlo kratko vrijeme vladajući sloj Varjaga izgubio je svoj identitet uslijed ženidbenih veza i asimilacije, pa je Kijevska kneževina postala prava ruska država.

            Pokrštavanje Rusa počelo je u drugoj polovici X. st., kada je veliki knez Vladimir zatražio od Bizanta da njihovi misionari obave proces pokrštavanja, a da bi se postigle još bolje veze s Bizantom Vladimir se oženio sestrom bizantskog cara Bazilija II, Annom (iako je Vladimir imao već sedam žena i 800 priležnica na raspolaganju). Poslije Vladimirove smrti država se raspala zbog građanskog rata njegovih nasljednika.

            Zlatno doba Kijevske kneževine počinje nekoliko godina nakon smrti Vladimira u vrijeme vladanja Jaroslava Mudrog (1019 – 1054). Održavane su jače diplomatske veze s zapadnom Europom, koje će kasnije nekoliko stoljeća biti prekinute (Mongoli). O sjaju kijevskog dvora tada najbolje svjedoči činjenica da je Jaroslavova kćer udana za francuskog kralja, bila strašno razočarana uvjetima života na francuskom dvoru, a Kijev je tada bio grad od oko 80.000 stanovnika. Jaroslav je dao napisati i prvi ruski zakonik – Ruska pravda, koji je bio najhumaniji i najprosvjećeniji od svih srednjovjekovnih zakonika. Čak mu je i vlast bila ograničena od strane nasljednog plemstva, tj. boljara.

            Težak udarac trgovačkom položaju Kijeva zadalo je Bizantsko Carstvo kada je 1082.g. sklopilo trgovinski ugovor sa Venecijom.

Provala Mongola i uzdizanje Moskovske kneževine

            Nakon Jaroslava ponovno je počeo proces raspadanja čvrste centralne vlasti, ali za takav razvoj situacije veliku krivnju snosi i sam Jaroslav Mudri, koji je uveo novi princip nasljeđivanja vlasti. Naime, smatrano je da cijeli teritorij Kijevske kneževine pripada vladajućoj obitelji, a kada umre glava obitelji muški članovi nasljeđuju pojedine gradove već prema svom položaju u obitelji. Na taj način gubi se centralna vlast i počinju svađe i sukobi među pojedinim knezovima, od kojih svaki misli da bi trebao biti glavni.

            U takvom stanju je područje Kijevske kneževine dočekalo najezdu Mongola (ili Tatara, kako su ih Rusi zvali) u XIII st. pod vodstvom Džingis – kana, a desetljeće kasnije ti isti Mongoli pod vodstvom Džingis-kanovog unuka, Batu-kana formiraju na ruskom teritoriju autonomnu provinciju golemog Mongolskog Carstva – Zlatnu Hordu, sa prijestolnicom Saraj na donjoj Volgi.

            Unatoč političkoj razjedinjenosti, religija i zajedničko neprijateljstvo protiv Mongola održalo je osjećaj jedinstva među Rusima i bilo je pitanje vremena tko će od mnogih slabašnih knezova preuzeti vodstvo u ponovnoj izgradnji političkog jedinstva. Mockba (Moskva) je preuzela primat ponajviše zbog konkretnih promjena koje su pokrenuli tamošnji knezovi, tj. odbacili su princip nasljeđivanja koji je pokrenuo Jaroslav Mudri i prihvatili princip primogeniture (vlast prelazi na najstarijeg sina) uobičajen u većini monarhija. Na taj način Mockba je postajala sve jača, jer je svaki knez nadograđivao ono što je njegov prethodnik uradio, te je Mockba mogla pokrenuti okupljanje ruskih zemalja.

            Ivan I Kalita (1328 – 1341) bio je prvi moskovski knez koji je mali grad podigao na prilično visoki rang važnosti. Ponekad je to činio kupovinom teritorija od ostalih knezova, a najčešće golom silom, ali bez obzira na porast vojne i političke moći i dalje je morao priznavati autoritet Zlatne Horde kojoj su svi ruski knezovi morali plaćati godišnji danak. Pametnom politikom prema mongolskom kanu (šmajhlanje, uvlačenje…) postao je glavni pronositelj mongolskog autoriteta na teritoriju Rusije, s pravom skupljanja godišnjeg danka za Mongole od svih ruskih zemalja. Od tog trenutka Ivan Kalita i svi njegovi nasljednici nose titulu Velikog kneza, a skupljajući danak za Mongole prilično je povećao svoju riznicu pa je zbog toga dobio nadimak Kalita (vrećica za novce).

Krajem XIV st. dogodio se prvi veći uspjeh Rusa protiv Zlatne Horde, ali ponajviše zahvaljujući unutarnjem slabljenju Zlatne Horde zbog raznih trzavica i sukoba među Mongolima. Tadašnji Veliki knez Moskve, Dimitrij poveo je vojsku protiv Mongola i postigao značajnu pobjedu na rijeci Don, što mu je priskrbilo nadimak Donski. Iako ta pobjeda nije slomila vlast Zlatne Horde, okrenula je ulogu Moskovske kneževine od sluge Mongolima prema glavnim suparnicima mongolske vlasti.

            Vladar koji je kompletirao okupljanje ruskih zemalja i postavio temelje kasnijoj modernoj Rusiji bio je Veliki moskovski knez Ivan III Veliki (1462 – 1505). Njegovi najveći teritorijalni uspjesi bili su uvrštenje Novgoroda i okolnog teritorija u svoju kneževinu i prisiljavanje Mongola da nakon dva stoljeća napuste Rusiju. Ivan III se želio prikazati nasljednikom bizantskih careva (nakon pada Konstantinopolisa 1453.), pa je uzeo grčku titulu "autokrat" (grčki: autokrator), a nazivao se i carem. Na dvor je počeo uvoditi raskošne ceremonije karakteristične za Bizant, te je preuzeo i bizantskog dvoglavog orla kao grb i simbol novog Ruskog Carstva. Ivan III je bio i prvi ruski vladar nakon perioda Kijevske kneževine koji je sastavio novi zakonik "Sudbenik".

Slika 5: Ivan III Veliki koji je prikazan puno moćnije u odnosu na mongolskog kana i kojem kaže, otprilike "Gubi se! Dosta nam vas je više! Ajde, šu, šu, nestanite!" Ivanova žena bila je Sofija Paleolog, nećakinja zadnjeg bizantskog cara, koji je poginuo boreći se protiv Osmanlija kada su oni zauzeli Konstantinopolis 1453. Ta ženidba učinila ga je nasljednikom svega što je ostalo od Bizantskog Carstva (dakle, ničega), a sebi je uzeo i titulu cara (što u biti znači Cezar). Crkva mu je pomogla u stvaranju kulta ličnosti, jer je uspjela napraviti za Ivana vrlo dojmljivu genealogiju, prema kojoj on može pratiti svoje podrijetlo sve do Rjurika, utemeljitelja Novgorodske kneževine, kao početka Rusije, što i nije bilo previše teško za povjerovat, ali su produžili njegovo rodoslovlje sve do cara Augusta, dokazujući time da je Ivan III nasljednik i Rima i Bizanta ne samo ženidbom nego i krvnom vezom. Na toj osnovi nastala je i teorija o Moskvi kao trećem Rimu. Naime redovnik imenom Filoteos ustvrdio je da padom Rima u ruke barbara tijekom V st. Bog predaje svoj zemaljski autoritet na Konstantinopolis, prijestolnicu IRC, ali kako je i Konstantinopolis pao u ruke nevjernika 1453., jedini Božji grad na zemlji ostaje Moskva, prijestolnica najveće pravoslavne nacije, ili kako je Filoteos rekao "Dva su Rima pala, treći stoji, a četvrtog neće biti" Za one koji prihvaćaju ovu teoriju, kraj Rimskog Carstva u stvari je došao smrću zadnjeg ruskog cara 1918.g.

Zbog sjaja i moći dvora Ivana III, a velikog utjecaja na to imala je njegova žena Sofija Paleolog (nećakinja zadnjeg bizantskog cara) nekoliko redovničkih učenjaka razvilo je teoriju o Moskvi kao trećem Rimu.

BIZANT DO XI. STOLJEĆA

Smanjeno arapskim osvajanjem, poljuljano borbom oko ikona, Bizantsko se carstvo počelo oporavljati od sredine IX. st. To obnavljanje moći obuhvaća političko jačanje, vojnu ekspanziju, privredni napredak, jačanje vjerskog života i novo buđenje kulture.

Slika 6: Do sredine XI st. vladari Kijevske Rusije okupili su gotovo sve istočne Slavene pod svojom kontrolom. Bizant je do tog vremena izgubio Egipat, Siriju i Tunis od arapskih osvajača, te se od golemog carstva pretvorio u veliku državu na jugoistoku Europe. Od XI st. bizantski vladari više se okreću Rusiji i Balkanu kao primarnoj areni za širenje svog političkog i vjerskog utjecaja.

Uzlet počinje s carevima iz Makedonske dinastije: Bazilije I. (867-886)…….Konstantin VII. Porfirogenet (912-959)……….Bazilije II. (976-1025);

Bizant sada posvuda prelazi u ofenzivu, pa su se granice Bizanta na kraju vladavine Bazilija II. protezale od Armenije do Jadrana i od Eufrata do Dunava.

Istovremeno s ovim vanjsko–političkim uspjesima rasla je i moć bizantskog feudalca. Veleposjed se širio na račun sitnog posjeda seljaka i vojnika (tj. stratiota), koji je od VII. st. činio osnovu ekonomske i vojne snage Carstva.

Takva situacija dovodi do sukoba između veleposjedničke aristokracije (dinati) i centralne vlasti, pa uskoro Bizant počinje gubiti pozicije na svim stranama: strahoviti poraz kod Manzikerta 1071. izručio je Malu Aziju Turcima-Seldžucima, a istovremeno su bizantski posjedi u južnoj Italiji pripali Normanima (porazom kod Barija iste godine).

Na prijestolje dolazi dinastija Komnena, koji pokušavaju povećati vojnu moć dodjeljivanjem pronija (veleposjednici dobivaju zemlju naseljenu zavisnim seljacima te imaju obvezu formiranja vojnih jedinica). S dinastijom Komnena započeo je posljednji uspon Bizanta, pa je u vrijeme Manuela Komnena (1143-1180) proširena bizantska vlast na Balkanu, uspjesima u Ugarskoj, Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji i križarskim državicama na Istoku.

Slika 7: Rilski manastir u Bugarskoj, utemeljen u X st. i posvećen Ivanu Rilskom kojeg je kanonizirala Pravoslavna crkva. Danas je to turistički jedno od najatraktivnijih mjesta u Bugarskoj

BUGARSKA

Bugari su bili neposredni susjed Bizanta s kojim je utvrdila svoje granice početkom IX. st. (815.g.). Bugari su iz Bizanta primili kršćanstvo u vrijeme vladara Borisa (852-893) i dobili crkvenu autonomiju (Bugarska arhiepiskopija), ali su priznavali nominalnu vlast bizantskog cara.

Bugarska je najmoćnija u vrijeme Borisova sina Simeona (893-927), koji je proširio svoju vlast prema jugu i opsjedao sam Carigrad. Bizant mu je (uz uvjet da povuče svoju vojsku) priznao carski naslov, a bugarskom arhiepiskopu dan je položaj patrijarha, i time je potvrđena autokefalnost bugarske crkve. Simeon je bio pokrovitelj kulture i pismenosti, pa je poticao prevođenje na bugarski mnogih bizantskih djela, što mu je od mnogih povjesničara donijelo nadimak "Bugarski Karlo Veliki". Nakon Simeona Bizant je vrlo brzo pokorio Bugarsku.

Slika 8: Samuilova oslijepljena vojska. Gotovo dva desetljeća se bizantski car Bazilije II mučio sa Samuilom, sve dok 1014.g. nije došlo do presudne bitke na planinskom prijevoju na Belasici. Samuilo je uspio izvući živu glavu i pobjeći u grad Prilep, dok je Bazilije opkolio i zarobio brojni dio njegove vojske. Za sve muke koje je pretrpio od Samuila, Bazilije se osvetio tako što je dao oslijepiti 14.000 Samuilovih vojnika, koje je zarobio, a svakom stotom je ostavio jedno oko tako da mogu tu kolonu očajnika dovesti do Samuila. Kada je Samuilo ugledao svoju osakaćenu vojsku udarila ga je kap, pa je umro nakon dva dana, a Bazilije je stekao svoj nadimak - Bulgaroctonos

Ponovno jačanje Bugarske uslijedilo je nakon ustanka u Makedoniji, 976. g., kada vlast preuzima makedonski velikaš Samuilo (976-1014), koji je sagradio novo carstvo od Dunava do Jadrana. To carstvo je naslijedilo državno-pravne tradicije Bugarskog Carstva, ali je u biti bilo nova politička tvorevina čije je težište u Makedoniji (prijestolnica u Ohridu). Bazilije II. je poveo žestoku borbu protiv Samuila dok nije uništio njegovo Carstvo, zato je dobio nadimak Bugaroubojica (Bulgaroctonos).

POVIJEST VENECIJE

U vrijeme Alarihovih provala u Italiju, poč. V st., stanovništvo sjevernojadranskih obalnih područja Italije bježalo je na pješčane otoke (lida) ispred sjeveroitalskih rijeka. Slične situacije se ponavljaju prilikom upada Huna (Atila), 452.g., i provale Langobarda, 568.g. Iseljavanje iz gradova Padske nizine na lagune nastavljalo se prilikom svakog osvajačkog uspjeha Langobarda u njihovu nastojanju da smanje bizantske posjede na sjeveru Italije.

Najvažnija naselja postala su: Grado, Caorle, Heracliana, Jesolo, Torcello, Malamocco, Chioggia, Rialto.

Prava izgradnja Venecije započinje u IX.st., kada su Venecijanci iz Aleksandrije ukrali tijelo Sv. Marka i donijeli ga u Veneciju, a taj je svetac proglašen zaštitnikom Venecije pa je započela i gradnja bazilike Sv. Marka.

Izdvojenost od kopna, koja je bila njen spas, obilježila je povijest Venecije u sljedećih pet stotina godina. Bogatstvo Venecije počivalo je na trgovini koja se odvijala kroz grad na svom putu od Istoka i Carigrada do sjeverne Italije i Europe. Da bi zaštitili svoje trgovačke putove od gusara navelo je Venecijance da šire svoj utjecaj na Dalmaciju i dalje na jug i istok, sve dok na mnogim otocima Egejskog mora (čak i Kreta), pa i na Crnom moru nisu ustanovljene utvrđene kolonije. Za ove poduhvate veliku je važnost imala suradnja sa Bizantom (čiju vlast Venecija nominalno priznaje), uostalom nagli mletački uspon i počinje velikim bizantskim privilegijama, naime Bizant 1082.g. oslobađa Veneciju plaćanja carina.

Slika 9: Kanal u Veneciji. U prošlosti su joj ti kanali donosili spas, a danas su velika turistička atrakcija.

Najveći konkurent Veneciji bila je Republika Genova, pa je njihov sukob obilježio nekoliko stoljeća u životu istočnog Sredozemlja. Ali nakon križarskih ratova, Mlečani su postali apsolutni gospodari mediteranske trgovine.

Institucije vlasti u Veneciji

Venecija je sačuvala svoje republikansko uređenje bez nekih većih trzavica. Zakonodavnu i upravnu ulogu imali su samo članovi aristokratskih, trgovačkih obitelji, kojih je bilo svega oko 2.000 ljudi i oni mogu sudjelovati u radu Velikog vijeća. Među sobom izabiru jednog čovjeka koji će doživotno služiti kao vođa , tj. dužd, ali mora se napomenuti da su za dužda obično izabirani stariji aristokrati, koji često imaju preko 70 godina, pa doživotna uloga dužda i ne traje tako dugo. Ali takva vlast starijih osoba u Veneciji doprinosilo je smirenosti i stabilnosti vlasti, pa ne čudi što su Mlečani svoj grad nazivali "Serenissima" ili Mirna Republika.

Veliko vijeće- zakonodavni organ (oko 100 članova);
Malo vijeće (Signoria)- izvršna vlast, a na čelu je dužd (lat. Dux-vođa);
Vijeće desetorice- vrhovna vlast; ovo tijelo imalo je i funkciju "odbora javne sigurnosti", tj. nadzor nad sistemom tajne policije kojoj niti dužd niti aristokrati nisu mogli umaći
Vijeće umoljenih- vanjska politika;
Vijeće četrdesetorice- sudska vlast

povijesni @ 13:26 |

Komentiraj | Komentari: 0

Komentari

Brojač posjeta

73833

Reklame

Izdvojeno

Index.hr

Nema zapisa.