Blog o povijesti - Lekcije i skripte iz povijesti
Povijest - Skripte i Lekcije
 
Pretraga Bloga
Loading
 
Lekcije
LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA PRVI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA DRUGI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA TREĆI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA ČETVRTI RAZRED SREDNJE ŠKOLE KONTAKT
Blog
utorak, rujan 24, 2013
   SREDNJOVJEKOVNI GRAD        

          Srednjovjekovno društvo bilo je strogo hijerarhijski definirano na "one koji rade", na "one koji ratuju", i na "one koji mole", a gotovo cijelo društvo temeljilo se na ruralnim odnosima. Ipak, postojali su prostori koji su bili izdvojeni iz tako organiziranog društva, naravno radi se o gradovima. Mali broj gradova koji su nastali u ranom srednjem vijeku bili su većinom administrativni centri, tj. biskupska središta ili rezidencije lokalnih vladara. Bili su opasani zidinama koji su služili kao zaštita prilično nasilnog feudalnog miljea u kojem su nastali. Nakon 1000.g., sve više gradova nastaje kao posljedica razvitka trgovine, a u tom procesu oni postaju ne samo veći, nego i mnogo bogatiji.           

Slika 1: Karakterističan prikaz srednjovjekovnog grada u idiličnom ruralnom prostoru. Smješten blizu rijeke, opasan zidinama, s vratima koja kontroliraju ulaz i izlaz iz grada. Vidi se glavna ulica i gradska crkva, a s lijeve strane i gradska tržnica.

Slika 1: Karakterističan prikaz srednjovjekovnog grada u idiličnom ruralnom prostoru. Smješten blizu rijeke, opasan zidinama, s vratima koja kontroliraju ulaz i izlaz iz grada. Vidi se glavna ulica i gradska crkva, a s lijeve strane i gradska tržnica

Ljudi se sele u gradove koji pružaju mnoge poslovne mogućnosti u sve življoj trgovini i rastućoj potrebi za svakovrsnom robom. Prema današnjim standardima, većina srednjovjekovnih gradova bili su mali, npr. od 3.000 gradova u srednjovjekovnoj Njemačkoj, njih 2.800 imalo je tek oko tisuću stanovnika, ali npr. Köln je u to vrijeme imao oko 40.000 stanovnika (taj broj London će doseći tek u XIV st.). Iznimka u veličini tadašnjih europskih gradova bio je prostor Italije gdje su npr. Venecija ili Firenza imali oko 100.000 stanovnika.

            I muškarci i žene, stanovnici spomenutih srednjovjekovnih gradova, imali su malo zajedničkog s feudalnim društvom koje ih je okruživalo. Da bi izbjegli mnoštvo feudalnih zahtjeva kojima su pritisnuti obližnji seljaci i kmetovi, gradovi su se kod lokalnih veleposjednika, a na čijem zemljištu se često grad i nalazi, pokušali izboriti za određene povelje sloboda, prije svega za slobodu kretanja i oslobođenje od radnih obveza prema veleposjedniku. Povelje su također štitile rastući gradski profit od nerazumnih taksi i raznih nameta, a poneki gradovi uspjeli su se izboriti za svoje vlastite sudske institucije, pa na taj način postaju neovisni u sudskim poslovima od lokalnog feudalca. Sva ta prava omogućila su da gradovi postanu otoci slobode u strogo definiranom svijetu, a zauzvrat su lokalni feudalci dobivali novac od zadovoljnih gradova. Gradovi su postali magnet za sve one koji su htjeli umaknuti strogo određenim pravilima feudalnog svijeta, npr. u većini gradova, ako pobjegli kmet tamo proboravi godinu i jedan dan, a da ne bude uhvaćen, zarađuje osobnu slobodu i može ostati u gradu. 

            Ponekad građani nisu uspijevali osigurati sloboštine koje bi ih zadovoljavale, zato su se udruživali i stvarali komune, te podizali prave revolucije do ostvarenja svojih prava, za koje su bili uvjereni da ih moraju dobiti. Komune su birale svoju upravu, regulirale poreze i općenito upravljale gradskim poslovima. Komune nisu bile nimalo demokratske udruge, jer je većini ljudi bilo prirodno da najbogatiji građani vladaju gradom. U Italiji su komune postale tako jake da su se gradovi vremenom razvili u potpuno nezavisne gradove-države. Za razliku od Italije, u Engleskoj i Francuskoj gradovi su bili pod političkim autoritetom kraljevske vlasti, ali u svakom slučaju gradovi su ohrabrivali svoje stanovnike da razvijaju svoje vještine u trgovini, obrtu i stvaranju bogatstva.

            Svaka djelatnost u gradovima bila je dobro organizirana i svaka je imala svoja profesionalna udruženja. Gilde su bile udruženja trgovaca, koje su štitile njihove interese i određivale pravila igre, a kod obrtnika takva su udruženja poznata kao cehovi. Preko udruženja regulirala se npr. kvaliteta proizvoda; određivalo se tko može postati članom i utvrđivalo se cijene pojedinih proizvoda. Rijetko se mogao otvoriti obrt na svoju ruku, jer je dozvolu morao izdati ceh, a on je odlučivao da li je netko dovoljno dobar majstor da bi ušao u cehovsko udruženje, zato su cehovi propisivali da svaki budući majstor prođe fazu šegrtovanja kod već priznatog majstora, i ako nakon te faze položi majstorski ispit, može, u ovisnosti o svojim financijskim mogućnostima, pokrenuti vlastitu radionicu.

             Stoljećima, još od vremena Rimskog Carstva, značajnu ulogu u gradskom životu, kao trgovci, obrtnici i sl., igrali su Židovi. Do XI i XII st. kršćanski trgovci i obrtnici počeli su židovsku zajednicu doživljavati kao konkurenciju, pa oni nisu imali pristupa u trgovačke gilde i cehove. Ipak, Židovi su ostali uključeni u trgovačke tokove, a mnogi kršćani shvatili su da su oni koristan dio gradske zajednice, pa su mnogi gradovi organizirali posebne gradske dijelove samo za Židove. Najčešće su takvi prostori bili opasani zidinama, da bi se zaštitilo Židove od manje prosvijetljenih kršćana. Židovska zajednica posebno se uključila u novčarske poslove, gdje su im mogućnosti bile otvorene, jer je kršćanima bilo zabranjeno zarađivati na kamatama. Naime, zarada na kamatama dolazi od protoka vremena između posudbe novca i njegovog vraćanja, pa se, prema tome, zarađuje na vremenu, koje pripada samo Bogu.

Širenje trgovačke mreže

            Glavni poticaj razvoju gradova i porastu bogatstva u srednjem vijeku dolazi iz trgovine, a ne iz obrta. Zato su najznačajniji gradovi bili oni koji su služili kao ishodišni centri najatraktivnije robe na tržištu, a većina trgovine bazirala se na luksuznoj robi. U toj ulozi bili su poznati gradovi sjeverne Italije – Venecija, Pisa i Genova. Njihovo trgovačko bogatstvo i snaga dolaze od dobrih uvjeta koje su osigurali na Levantu (istočni Mediteran) i u islamskim zemljama. Naime, Venecija je već u X st. dobila povelju od bizantskog cara za potpunu slobodu trgovačke aktivnosti na bizantskom području, a Pisa i Genova osigurale su slična prava kod muslimanskih vladara.

Slika 2: Prikaz srednjovjekovnog sajma. U centru je biskup koji daje božji blagoslov, a okolo trgovci sa robom sa raznih strana.

Slika 2: Prikaz srednjovjekovnog sajma. U centru je biskup koji daje božji blagoslov, a okolo trgovci sa robom sa raznih strana.

Tako je diplomacija utabala put spretnim trgovcima da plove prema Levantu i kupuju svilu i začine i ostalu luksuznu robu koja dolazi preko bazaara u Bagdadu. Oni tada robu, osim u Italiju, prevoze širom mediteranskog svijeta, koji je, tradicionalno, još od Rimskog Carstva, centar trgovine. Ali srednji vijek otvorio je i neke nove trgovačke putove i centre na sjeveru Europe. Prije svih to se odnosi na gradove u Flandriji kao što su Bruges i Gent, koji se priključuju talijanskim gradovima kao trgovački centri. Ovi gradovi opskrbljivali su cijeli sjeverni dio Europe kvalitetnom vunenom odjećom, a bili su i glavni distributeri skandinavske robe, prije svega krzna i lovačkih sokola. Najveći problem tog vremena ležao je u nepovezanosti te dvije trgovačke zone u Europi.

            Dio te nepovezanosti počeo se rješavati tijekom XII st., kada je dalekovidni vojvoda od Champagne uočio mogućnost dobre zarade ako organizira trgovački sajam (slika 2) na svom području, gdje bi trgovci mogli predstaviti i prodavati robu i iz južne i iz sjeverne trgovačke zone. Uskoro je spomenuti vojvoda pravo na organizaciju sajma proširio na mnoge gradove u svojoj pokrajini. Vojvode od Champagne osiguravali su sigurnost trgovaca, organizirali policijsku službu i dovodili novčare, a svoju korist nalazili su u plaćenim taksama na svaku kupoprodajnu transakciju. Osim trgovaca, novčara i poduzetnika, sajmovi su privlačili i ekipu s dna društvene ljestvice – lopove, šarlatane, varalice svih vrsta, prostitutke, glumačke družine..., i svi su oni pokušavali ušićariti nešto u toj silnoj gužvi.

            U kasnom XIII st. mnogi gradovi u sjevernoj Njemačkoj stvorili su Hanzeatsku ligu, udruženje trgovačkih gradova sa svrhom iskorištavanja sve življe sjevernjačke trgovine. Gradovi Hanze formirali su političku, a ne samo ekonomsku uniju i na taj način funkcionirali su kao zasebna država koja je uspjela postići trgovački monopol na Baltiku, i zamijeniti flandrijske gradove kao glavne trgovačke centre sjeverne zone. Moć gradova Hanzeatske lige počela je propadati velikim geografskim otkrićima, kada Atlantik preuzima glavnu ulogu u trgovini.

Gotička arhitektura – slavljenje Boga

            S bogatstvom koje je počelo pritjecati u gradove, stanovnici grada su počeli graditi velebne crkve kako bi veličali slavu Boga i izrazili svoj ponos vlastitim gradom. Od oko X st. do XII st., crkvenom arhitekturom dominirala je Romanika. Građevine u tom stilu bile su samostanske strukture, velike i mračne s dugačkim centralnim prostorom, a nadsvođene su bile karakterističnim bačvastim svodom i lučnim nadvojima. Zidovi su morali na sebe preuzimati veliku težinu zidova, te su zbog toga morali biti izuzetno debeli, što isključuje mogućnost ugradnje većih prozorskih otvora, što je, opet, rezultiralo prilično mračnim interijerom. Zbog svog masivnog izgleda, crkve građene romaničkim stilom ljudi su često nazivali "Božjim utvrdama" (slika 3a).

Slika 3a i 3b: Razlike romaničke i gotičke arhitekture. Lijevo je romanička crkva La Madeleine u gradu Vezeleyu u Francuskoj, a desno je gotička katedrala u Kolnu.

Slika 3a i 3b: Razlike romaničke i gotičke arhitekture. Lijevo je romanička crkva La Madeleine u gradu Vezeleyu u Francuskoj, a desno je gotička katedrala u Kolnu.

Polovinom XII st., opat Suger iz crkve St. Denis pored Pariza odlučio je promijeniti sve to. Imao je viziju veličanstvene crkve koja se uzdiže prema nebesima i koja je ispunjena svjetlošću. Arhitekti i graditelji prihvatili su se zadatka ostvarenja takve vizije, a da bi taj zadatak ostvarili morali su primijeniti inovativnu tehnologiju. Umjesto lučnih nadvoja počeli su graditi šiljate nadvoje. Neki učenjaci vjeruju da šiljati nadvoji svoje podrijetlo vuku iz Indije, a da su do Francuske stigli posredstvom razgranate trgovačke mreže. Ali, bez obzira na podrijetlo, novi stil gradnje prenosio je težinu krova na masivne stupove, a ne više na zidove građevine.

Slika 4: Prekrasni vitraji u kraljevskoj kapeli Saint Chapelle, Pariz oko 1245.

Slika 4: Prekrasni vitraji u kraljevskoj kapeli Saint Chapelle, Pariz oko 1245.

Zidovi više nisu trebali biti masivni, što je otvorilo mogućnost ostavljanja velikih otvora za prozore, kroz koje je dopiralo dnevno svijetlo, u kojem se kupala unutrašnjost gotičkih građevina (slika 3b). Veličanstvenu igru svjetlosti nadopunjavali su vitraji (slika 4), na prozorskim otvorima, na kojima su umjetnici prikazivali sve – od biblijskih priča do scena iz srednjovjekovnog života. Dodatnu ljepotu i grandioznost gotičkoj katedrali davali su i vanjski potpornji, tzv. kontrafori, koji su morali pojačavati konstrukciju koja je nestabilna zbog svoje velike visine.           

Gotičke katedrale ubrzo su se počele pojavljivati u svim većim gradovima Europe. Osim što su građene da mogu prihvatiti gotovo cjelokupno stanovništvo jednog grada (neke su mogle prihvatiti i 10.000 ljudi na misi), dizajnirane su da svojom grandioznošću privuku što više putnika-vjernika i hodočasnika. Katedrale su se međusobno nadmetale koja će imati vrjednije relikvije poznatih svetaca, što dodatno privlači vjernike u potrazi za duhovnim mirom i čudima. Putnici, osim toga, donose novac, kako crkvi, tako i gradu u kojem se crkva nalazi, a kao posljedica svega, stimulira se pokretljivost srednjovjekovne Europe. 

povijesni @ 10:37 |Komentiraj | Komentari: 0
Komentari
 
Brojač posjeta
68528
Reklame
 
Index.hr
Nema zapisa.