Blog o povijesti - Lekcije i skripte iz povijesti
Povijest - Skripte i Lekcije
 
Pretraga Bloga
Loading
 
Lekcije
LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA PRVI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA DRUGI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA TREĆI RAZRED SREDNJE ŠKOLE LEKCIJE IZ POVIJESTI ZA ČETVRTI RAZRED SREDNJE ŠKOLE KONTAKT
Blog
utorak, rujan 11, 2012
Grčka civilizacija - Lekcije iz povijesti za prvi razred srednje škole

Jonski ustanak

Za razliku od nezavisnih polisa na grčkom kopnu, maloazijski grčki polisi bili su pod kontrolom Perzije još od doba Kira Velikog. Perzijski satrapi nametali su velike poreze, a ograničena je i sloboda trgovine koja je bila glavna djelatnost maloazijskih Grka, što je potaklo jonski ustanak ( oko 500.g.B.C. ), a središte ustanka bio je jonski polis Milet. Pomoć Miletu i Jonjanima poslali su samo Atena (Milet je bio njena kolonija) i Eretreja, dok su Spartanci odbili tvrdeći da su Perzijanci jako daleko. Perzijanci su ipak bili premoćni, pa je Milet spaljen, muškarci pobijeni, a žene i djeca odvedeni u roblje.

            Kralj Darije odlučio je kazniti one koji su mu se suprotstavili i krenuti na Grčku, prije svega na Atenu, a da je uspio u svom naumu pokoravanja Grčke bio bi prvi vladar koji je uspio ujediniti Europu i Aziju. Poslao je svoje izaslanike po grčkim polisima koji su u Darijevo ime tražili " zemlju i vodu ", tj. da se pokore Perziji, mnogi polisi to su i učinili zbog straha, dok su ih Atenjani ubili, a Spartanci ih bacili u bunar ("evo vam zemlje i vode").

Bitka kod Maratona 490.g.B.C.

Mapa s lokacijama najznačajnijih bitaka u Grčko-perzijskim ratovima

Slika 1: Mapa s lokacijama najznačajnijih bitaka u Grčko-perzijskim ratovima.

Prvi vojni pohod Perzijanaca na Grčku vodio je Darijev zet Mardonije, koji nije uspio jer je olujno nevrijeme potopilo perzijsko brodovlje kod Atonskog rta.

            U slijedećem pohodu Perzijanaca polis Eretreja sravnjena je sa zemljom, a stanovništvo je odvedeno u ropstvo, takav postupak bila je pogreška Perzijanaca, jer su sada i oni Atenjani koji su pomišljali na suradnju s Perzijancima promijenili mišljenje i odlučili se suprotstaviti moćnoj Perziji.

            Prva velika bitka vodila se 490.g.B.C. na Maratonskom polju, 40-ak km udaljenom od Atene. Atenjani su skupili vojsku od 9000 ljudi, a u pomoć je stiglo i 1000 hoplita iz polisa Plateje u pokrajini Beociji, zapovjednik grčke vojske bio je atenski vojskovođa Miltijad koji je spretnom taktikom uspio pobijediti puno brojniju perzijsku vojsku (oko 20 000 ljudi) i bez pomoći Spartanaca koji iz vjerskih razloga nisu stigli u bitku (morali su čekati puni mjesec da bi napustili Spartu). Hoplit Filipides koji je trčeći stigao u Atenu objavio je Atenjanima sretnu vijest i srušio se mrtav ( maraton!!!).

            Ostaci perzijskih snaga ukrcale su se na brodove i krenuli prema Ateni, ali je atenska vojska na vrijeme stigla u Atenu koja bi inače ostala nebranjena, pa su se Perzijanci povukli nazad u Aziju. Iako zaprepašten tim porazom Darije je počeo pripremati sljedeću invaziju na Grčku, no smrt ga je spriječila u tom pokušaju, a njegov zadatak preuzeo je sljedeći kralj Kserkso.

Temistoklo

U isto vrijeme u Ateni su se dogodile dvije značajne stvari – vodeći politički strateg postaje Temistoklo,  a u atičkim rudnicima srebra (Laurium) pronađena je nova vrlo bogata srebrna žila. Temistoklo je uspio uvjeriti Atenjane da se srebro uloži u izgradnju ratne mornarice, tj. gradnju oko 100 trirema, jer će prema njegovom mišljenju pomorska snaga biti odlučujuća u novom sukobu s Perzijancima (Delfijsko proročištvo mu je reklo da će Atenu obraniti "drveni zidovi", u čemu je Temistoklo prepoznao mornaricu). Temistoklo je u svom naumu dobio podršku atenskih masa pogotovo teta, jer su oni u izgradnji mornarice vidjeli korist za sebe, tj. imaju osiguran posao kao graditelji brodova, a kasnije i kao veslači. Osim mornarice Temistoklo je dao podići i obrambeni zid između luke Pirej i Atene (tzv. pirejski zid, čiji su neki dijelovi i danas vidljivi).

Bitke kod Termopila i Salamine, 480.g.B.C.

Početkom 480.g.B.C. oko 30 grčkih polisa formiralo je obrambenu koaliciju zbog perzijske prijetnje, a Sparta, Atena i Korint bili su najmoćniji članovi. Zapovjedništvo nad koalicijskom vojskom predano je Sparti zbog njezine vojne snage i tradicionalne vojne discipline.           

Umjetnički prikaz bitke kod Termopilskog klanca

Slika 2: Umjetnički prikaz bitke kod Termopilskog klanca. Taj klanac je bio vrlo uzak prostor između mora i strme litice, gdje su Grci odlučili sačekati Perzijance. Izdaja u grčkim redovima omogućila je Perzijancima da Grcima priđu s leđa, pa je Grke očekivala sigurna pogibija. Spartanski vojskovođa Leonida, tada je sve Grke poslao doma, čak i Spartance koji još nisu imali djece, jer nije imalo smisla da poginu, a nisu osigurali nasljednike. a na bojištu je ostavio samo jednu manju skupinu svojih Spartanaca koji su svi hrabro izginuli. I danas na tom mjestu stoji natpis koji svjedoči o hrabrosti Leonide i njegove ekipe.

Nešto kasnije, ali iste godine Kserkso je započeo marš prema Grčkoj, s oko 60.000 ljudi i 600 brodova, (najveća invazija na Europu morem sve do 1943. i savezničkog iskrcavanja na Siciliju). Perzijska vojska, kojom je ponovo zapovijedao Mardonije prešla je u Europu pontonskim mostom preko Helesponta, današnji Dardaneli (legenda kaže da je Kserkso dao išibati more i kazniti Posejdona jer mu je oluja potopila prvi pontonski most). Kako bi u svakom trenutku imao kopnenu vojsku i mornaricu u kontaktu, Kserkso je dao prokopati kanal kroz poluotok Atos (na čijem je rtu Mardonije u prvom pohodu izgubio mornaricu zbog oluje).

            Grci su odlučili pričekati perzijsku vojsku kod Termopilskog klanca ( 480.g.B.C. ), pod vodstvom spartanskog kralja Leonide, odlučni u namjeri da ih ne propuste dalje, usprkos brojčanoj nadmoći Perzijanaca ( brojčana nadmoć Perzijanaca slikovito je opisana riječima jednog Grka: "…da će brojne perzijske strijele zamračiti sunce na nebu…", na što mu je jedan Spartanac odgovorio: "…o, super onda ćemo se moći boriti u hladu…".). Grčka izdaja omogućila je pobjedu Perzijanaca, a živote su izgubili svi Spartanci, jer im zakon ne dopušta povlačenje.

            U isto vrijeme atenska mornarica pokušala je zaustaviti Perzijance u pomorskoj bitki kod Artemizija (otok Eubeja), ali bezuspješno pa je u direktnu opasnost došla Atena. Temistoklo se tada istakao kao sjajan strateg i naredio napuštanje Atene, čiji su stanovnici većinom prebjegli na obližnji otok Salaminu, a Perzijanci su razorili nebranjenu Atenu. Temistoklo je tada poslao slugu kralju Kserksu sa lažnom porukom da napadne odmah ako želi spriječiti da demoralizirano stanovništvo pobjegne.

Grčka trirema

Slika 3: Grčka trirema s kakvom su Grci pobijedili u bitki kod Salamine, 480. B.C

Na taj je način Temistoklo navukao perzijsku mornaricu na bitku u uskom prolazu između otoka Salamine i luke Pirej (bitka kod Salamine 480.g.B.C.), gdje su manji i pokretljiviji grčki brodovi bili u velikoj prednosti, a spretnom taktikom Grci su se prebacivali na perzijske brodove gdje su se mogli boriti kao na kopnu. Salamina je bila jedna od važnijih bitaka u povijesti, jer porazom u njoj Grčka bi postala jedna od perzijskih satrapija i tko zna kako bi se to odrazilo na grčku umjetnost, dramu, filozofiju, povijesnu znanost i demokraciju, ali grčka pobjeda uvjetovala je odlazak Kserksa i njegove mornarice i to je bio zadnji posjet perzijskog kralja Europi.

Bitke kod Plateje i Mikale, 479.g.B.C.

Konačan poraz i izgon perzijske vojske dogodio se u bitki kod Plateje u Beociji, gdje je grčku vojsku predvodio Pauzanija, Leonidin sin, a od oko 50.000 Perzijanaca samo je nekoliko tisuća preživjelo. Iste godine (a prema Herodotu i isti dan) Perzijanci su pretrpjeli još jedan poraz u bitki kod rta Mikale na maloazijskoj obali.

Supremacija Atene

Mapa na kojoj je prikaz podijeljenosti Grka

Slika 4: Mapa na kojoj je prikaz podijeljenosti Grka na one koji su u savezništvu s Atenom (tamnije zeleno) odnosno Spartom (svjetlije zeleno).

Grčke pobjede 480. i 479.B.C. osigurale su grčko kopno od daljnjih napada, ali su Atenjani željeli protjerati Perzijance i sa područja Male Azije. S tim ciljem su se Ateni pridružili i mnogi drugi polisi, dok se Sparta vratila svojoj staroj politici izolacije. Spomenuti polisi sastali su se na otoku Delosu i formirali tzv. Delsku ligu pod atenskim vodstvom. Svaki polis imao je jedan glas u određivanju politike Lige i svi polisi su pristali uplaćivati određenu sumu u zajedničku blagajnu koja se nalazila na Delosu, a s tim novcem financirao bi se rat s Perzijom.

            Delska liga se pokazala uspješnom, tj. oko 450.g.B.C. ratovi između Grka i Perzijanaca su prestali, a maloazijski Grci oslobođeni perzijske vlasti. Tijekom ratovanja Atena je dobro iskoristila svoju vojničku komandu koja joj je dodijeljena od članica Delske lige, pa je počela širiti i svoj politički utjecaj, tj. počela se miješati u unutrašnje stvari mnogih polisa koji su bili članovi Lige.

Periklo

Slika 5: Periklo, jedan od najznačajnijih ljudi u stvaranju atenske demokracije i njezinih kulturnih i civilizacijskih vrijednosti.

Atena je uspjela pridobiti ostale članove da se blagajna sa otoka Delosa prebaci u Atenu, što je omogućilo bogaćenje Atene, a Delska liga postaje u stvari Atenski pomorski savez ili mala atenska imperija. Sa političkim vodstvom ubrzo je stigla i trgovačka dominacija, jer je Atena svoje trgovačke aktivnosti raširila preko Egejskog mora i istočnog Sredozemlja.

ATENA U DOBA PERIKLA

         Pod vodstvom Perikla u razdoblju od oko 450 – 429.g.B.C., Atena je uživala svoj najslavniji period. Sam Periklo bio je klasična figura u visokoj politici Atene, tj.  bio je eupatrid iz jedne od najbogatijih atenskih obitelji, pa su mu prema tome najveći politički rivali bili članovi drugih aristokratskih obitelji. U takvoj situaciji najbolji politički partner mogu biti obični ljudi, što je Periklo vrlo dobro iskoristio i to po uzoru na dva slavna prethodnika – Pizistrata i Klistena, koji su također svoju političku moć bazirali na podršci masa ( slično će poslije u Rimu na taj način svoj autoritet ostvariti i Julije Cezar ). Periklo je dobio podršku masa zbog svog efektnog govorništva i reputacije o financijskom poštenju.           

Shematizirani prikaz atenske demokracije u doba Perikla

Slika 6: Shematizirani prikaz atenske demokracije u doba Perikla.

Periklova politička dominacija počinje oko 450.g.B.C., kada je ostvario političku pobjedu nad svojim suparnikom Kimonom ( sin Miltijada iz bitke kod Maratona ). Kimon je vjerovao u potrebu nastavka rata protiv Perzije i održavanja prijateljskih odnosa sa Spartom, dok je Periklova strategija sigurnosti Atene zasnovana na razmišljanju da su ratovi s Perzijom stvar prošlosti, a da je Sparta prijetnja u budućnosti, tj. da jedino Sparta može narušiti bogatstvo, primat i moć koju je Ateni donio Atenski pomorski savez.

            Zanimljivo je da je jedini službeni položaj koji je vršio Periklo bio generalski (strateg). Svake se godine biralo 10 generala, a na taj je položaj Periklo bio biran 15 puta za redom ( od vremena Klistena arhonti se biraju ždrijebom, pa je generalski položaj postao jedan od važnijih ), što dovoljno govori o njegovoj popularnosti i utjecaju.

            Na Periklovu inicijativu započela je reizgradnja uništenih hramova na Akropoli, u kojoj su sudjelovali najznačajni grčki arhitekti tog vremena – Fidija, Iktin, Kalikrat…. Tada je sagrađen i vjerojatno najljepši od svih grčkih hramova – Partenon, u isto vrijeme sagrađene su i veličanstvene stube prema Akropoli – Propileje, itd. ( o takvim stvarima više nešto kasnije ). Financiranje tih velikih radova omogućavala je blagajna Delske lige koja je premještena u Atenu, što su Periklovi kritičari probali iskoristiti protiv njega, ali za to nisu mogli pridobiti gotovo niti jednog Atenjana, jer su mnogi ovisili o nadnicama koje dobivaju za rad na navedenim građevinama. Tako je Akropola postala Periklovo nasljeđe.

            Periklo je nastojao učvrstiti atensku vlast u Atenskom pomorskom savezu i šire, zbog čega je provodio agresivnu vanjsku politiku. Čim bi se neki polis pobunio protiv dominacije Atene, Periklo bi osobno poveo vojsku i ugasio pobunu, a u posebno nesigurnim prostorima naselio bi atensko stanovništvo ( npr. otok Eubeja ). Politiku naseljavanja atenskog stanovništva provodio je i na prostorima izuzetne strateške važnosti za Atenu, npr. prostor Helesponta (Dardaneli) i Bospora (grad Bizantium, kasnije Konstantinopol), kuda je išla opskrba Atene žitom sa prostora južne Rusije.

            Činjenica je da je temelj atenske vojne moći bila mornarica, što je još više isticalo važnost najsiromašnijih slojeva stanovništva, jer su oni bili veslači na brodovima. Periklo je vrlo dobro znao da mora omogućiti najsiromašnijima aktivno sudjelovanje u državnim službama, a to je uspio uvođenjem plaćanja za rad u državnoj službi, čime su siromašni osigurali svoju životnu egzistenciju i mogli se bezbrižno prepustiti političkim raspravama u ekleziji i naravno podržavati Perikla.

PELOPONESKI RAT  431 – 404 B.C.

Uzrok rata

Sparta i njezini saveznici u Peloponeskom savezu, pa i neki "nesvrstani" polisi dugo su promatrali rast moći Atene, najprije sa sumnjom, a poslije i sa strahom. Sredinom V.st.B.C. izbilo je nekoliko sukoba između Atene i Sparte i njihovih saveznika (tzv. Prvi Peloponeski rat), ali ti sukobi nisu doveli do velikog rata, a Atena i Sparta čak su potpisali 30-godišnje primirje (446 B.C.).

            Oko 435 B.C. izbio je konflikt između Korinta (član Peloponeskog saveza) i Korkire (na otoku Krfu). Sukob je zaprijetio da će postati svegrčki kada je Korkira zatražila od Atene da formiraju savezništvo, a korintski ambasador u Ateni tada je upozorio da će ostvarivanje takvog saveza neizbježno dovesti do rata, jer kombinirana pomorska snaga Korkire i Atene bila bi zastrašujuće moćna. Atenjani su ipak prihvatili savezništvo s Korkirom, najvjerojatnije pod Periklovim utjecajem.

            Uskoro je izbio novi sukob između Atene i Korinta, zbog utjecaja nad polisom Potidejom. Naime Potideja je bila korintska kolonija, ali i članica Atenskog saveza i Atena je strahovala da bi Potideja mogla prijeći na stranu Korinta. Atena zahtijeva od Potideje da poruši svoje obrambene zidove i pošalju taoce u Atenu. Potideja na nagovor Korinta odbija ispuniti navedene zahtjeve, a Atena je opsjela Potideju.

            Ubrzo se sastaju članice Peloponeskog saveza, a predstavnici Korinta uvjeravaju Spartu i ostale članice da je rat protiv Atene jedino rješenje.

Tijek rata

Borbe su započele 431 B.C. i bez većih uspjeha s obje strane. Sparta je provodila taktiku slamanja atenskog morala redovitim upadima u Atiku i pustošenja polja. Do odlučne bitke nije došlo jer je Periklo naredio povlačenje unutar zidina, koje su izgrađene od luke Pirej do Atene, a opasana je i cijela Atena te nije dopuštao otvoreni sukob sa Spartancima jer se njih tada smatralo nepobjedivima.

            Atenska je mornarica također redovito vršila napade na razne točke na Peloponezu, ali takvi upadi nisu nanosili nikakvu štetu Sparti.

            Veću štetu nego bilo koja ofenziva koju je Sparta poduzimala na područje Atike, uzrokovala je epidemija neke do danas nepoznate bolesti. Zaraza je odnijela tisuće života u prenapučenoj Ateni, među kojima i sam Periklo, što je utjecalo na atensku efikasnost u nastavku rata. Pat pozicija u kojoj su se nalazile dvije zaraćene strane i u kojoj nitko nije uzeo dominantnu poziciju, a i Atena i Sparta iskazali su svoju hrabrost, dovela je do potpisivanja primirja, tzv. Nikijin mir, 421 B.C. – nazvan po atenskom generalu Nikiji koji je vodio pregovore.

Sicilska ekspedicija 415 B.C.

U Ateni je nekoliko godina nakon potpisanog primirja došlo do političke polarizacije, tj. jedan dio političara bio je za nastavak rata protiv Sparte, a drugi su pak bili za miroljubiviju politiku. Predvodnici takvih političkih razmišljanja nazivani su demagozi.

            Alkibijad, talentirani mladi političar, vrlo ambiciozan uspio je uvjeriti atensku skupštinu da odobri slanje velike flote na Siciliju, kako bi se pomoglo tamošnjim jonskim polisima (prije svega Segesti) i spriječilo Sirakuzu (polis Dorana) koja je na strani Sparte, u daljnjoj opskrbi Sparte žitom i drvetom. U stvari Alkibijad je imao namjeru osvojiti cijelu Siciliju, a zatim i Kartagu i tako za Atenu osvojiti nove oblasti na Zapadu u kojima bi on bio glavna ličnost. Uoči polaska ekspedicije netko je u Ateni porazbijao herme (stupovi sa glavom boga Hermesa), pa su zagovornici miroljubive politike za taj čin optužili Alkibijada, kojem je naređeno da se vrati u Atenu i pristupi suđenju kojim bi se dokazalo da li je kriv ili nevin. Alkibijad je strahovao da će mu politički neprijatelji osigurati optužbu pa je prebjegao u Spartu i time je  Atena izgubila važnog vojskovođu, pa bi i to mogao biti jedan od razloga katastrofalnog poraza Atene od Sirakužana i na moru i na kopnu, a od oko 40.000  Atenjana vratilo se samo nekoliko stotina preživjelih.

            Katastrofa na Siciliji okrenula je tijek rata, jer su mnogi polisi napustili Atenski pomorski savez, a Sparta je postala svjesna da je moguće pobijediti atensku mornaricu. Na stranu Sparte uključila se financijskom pomoći i Perzija koja se nadala ponovnoj uspostavi kontrole nad maloazijskim grčkim polisima. Spartanska je mornarica godine 405 B.C. uništila ostatke atenske mornarice u bitki kod Egospotama (u blizini Helesponta). Atena više nije bila u mogućnosti osigurati svoju opskrbu žitom kroz tjesnace Helespont i Bospor, pa je morala pristati na predaju uzrokovanu glađu slijedeće godine.

Posljedice rata

Atena je morala raspustiti svoj Pomorski savez, a kao garanciju za budućnost i simbol poniženja srušene su zidine koje su povezivale Atenu sa lukom Pirej i to uz zvuke spartanske muzike. Sparta je ovakav razvoj događaja proglasila "oslobađanjem Grčke", a vlast u Ateni predana je tridesetorici spartanskih bogataša, a takav režim poznat je pod nazivom " tiranija tridesetorice".

            Peloponeski rat imao je katastrofalne posljedice za grčku politiku, iako su se dogodile neke pozitivne stvari kao što je slamanje Atenskog saveza i oslobađanje podložnih polisa od atenske kontrole. Rat je imao razarajuće efekte na brojnost populacije u polisima i do pada morala kod stanovništva. Sve to skupa olakšalo je kasnije osvajanje Grčke od strane Makedonije.

Doba hegemonija

Početak IV.st.B.C.  obično se naziva "doba hegemonija", jer se u tom razdoblju često smjenjuju polisi koji imaju hegemoniju ili vodstvo nad skupinom saveznika. Najčešće su se u tom vodstvu izmjenjivali polisi – Sparta, Atena i Teba. Polis Teba postala je moćna sila koja je iskoristila netrpeljivost između Atene i Sparte i pristajala na savezništvo malo s Atenom malo sa Spartom. Uglavnom, takva situacija dovodila je do daljnjeg slabljenja grčkih polisa, pa se čak dogodilo da je u jednom trenutku poražena i spartanska kopnena vojska. Za taj događaj koji je odjeknuo cijelom Grčkom zaslužan je sjajni tebanski vojskovođa Epaminonda koji je nanio poraz Sparti u bitki kod Leuktre, 371 B.C. i time prekinuo gotovo religiozno uvjerenje o nepobjedivosti spartanske vojske.  

povijesni @ 00:30 |Komentiraj | Komentari: 0
Komentari
 
Brojač posjeta
68528
Reklame
 
Index.hr
Nema zapisa.